sv. Leopold Mandić
Spomendan 4. veljače

Rodio se u Leonessi u Alta Sabini (Rieti) 8. siječnja 1556. od Ivana Desiderija i Serafine Paolini. Eufranije (tako se zvao) ostao je siroče s 12 godina. Stric ga je poslao na humanističko školovanje u Viterbo, a zatim u Spoleto, gdje je sazrio njegov redovnički poziv i, izbjegavši ponudu da sklopi brak s nekom plemkinjom, potajno se povukao u mali samostan »Tamničice« u Asizu, kod kapucina. Ondje je, po završetku godine novicijata, 8. siječnja 1573. položio redovničke zavjete. Protiv njegova čvrsta i odlučna značaja ništa nisu vrijedili pokušaji rodbine da ga vrati kući. Za svećenika je bio zaređen u Ameliji 24. rujna 1580.

Premda ga je snažno privlačila kontemplativna samoća, kolebanje između aktivnoga pastoralnog djelovanja i kontemplativnog života svladao je poput sv. Franje. Naime, u jednom svom zapisu ostavio je napisano: »Onaj koji voli kontemplativni život, ima ozbiljnu obvezu izaći u svijet propovijedati, posebno kada su shvaćanja svijeta vrlo konfuzna, a na zemlji je nepravda silno uzela maha. Bilo bi pogubno držati, protivno ljubavi, ono što je samo po ljubavi ustanovljeno i dano.« Nakon što je 21. svibnja 1581. od zamjenika generala Reda dobio dozvolu propovijedanja, Josip se smjesta posvetio naviještanju evanđelja siromašnima u selima i zaseocima rasutim po brdima Umbrije, Lacija i Abruzza. Zbog svojih umnih i duhovnih sposobnosti mogao je postati nadaleko poznati propovjednik, uspinjući se na propovjedaonice gradova, ali on je dao prednost propovijedanju u malim mjestima: uvijek se smatrao propovjednikom za seljake, pastire, gorštake i djecu.

Zanos i ton njegova propovijedanja pokazali su se jasnima od samog početka. Tajnu tog uspjeha treba pripisati prije svega njegovu unutarnjem sjedinjenju s Bogom, njegovanom u duhu neprestanom molitvom. S velikom se lakoćom sabirao i skupljao u sebe duševne snage da bi s većom spremnošću mogao ugađati svome Bogu, i ne samo tijekom molitve već u svako vrijeme. Dok bi putovao, grlio bi svoje raspelo i do tolike se mjere znao zadubiti u njegove rane da je, već prema otajstvima koja je razmatrao, njegovo lice mijenjalo boju: sad bi bilo iscrpljeno i pepeljasto, sad pak rumeno i crveno kao da gori, a glava mu obavijena dimom, kao da je u sebi imao veliku peć koja je gorjela. To mu se događalo i tijekom raznih govora koje je držao.

Godine 1587. poslan je kao misionar u Carigrad, gdje je dvorio robove i zaražene od kuge. Zahvaljujući svojemu žaru, uspio je obratiti i nekoga grčkog biskupa, a nošen istim žarom, odvažno je pristupio samom sultanu Muratu III. da posreduje za one koje je dvorio. Tu je, iz mržnje prema vjeri, uhvaćen i osuđen na mučenje vješanjem na kuku: obješen je na gredu s jednom kukom za tetive desne ruke a s drugom za desnu nogu. Trebao je tako čekati, usred groznih bolova, smrt u polaganoj agoniji. Kada je poslije tri dana čudesno spašen (da li uz pomoć anđela ili čovjeka, ne zna se) i smjesta ozdravio, vratio se, u punoj snazi sa svoje 33 godine, 1589. u Italiju, gdje na nastavio sa svojim omiljenim putujućim propovijedanjem po Abruzzu i Umbriji, po gorama i dolinama, po onim teškim i zastrašujućim mjestima »gdje nitko drugi nije htio poći«.

Njegovo je propovijedanje bilo posve evanđeosko, sa snažnim poticajima na društvenu pravdu. Gledao je Isusa u siromasima kao što je promatrao raspetoga na križu i u svetohraništu i za njih je bio spreman sve učiniti, pa i nemoguće, njegova majčinska ljubav prema tim odrpanim i bijednim siromasima, koje bi on »ponovio« prikupljenom odjećom i najprimitivnijom obućom koju je izmislila njegova mašta da ih zaštiti od hladnoće, potpunim higijenskim čišćenjem, šišanjem, oslobađanjem od ušiju, pranjem njihovih rana, dijeljenjem hrane što ju je dobio skupljajući milostinju; ili njegova težnja da uči djecu pobožnosti, učeći ih napamet kršćanske molitve i poučavajući ih u katekizmu, u duhu Tridentskog koncila.

Njegova se ljubav protezala i na tamnice, gdje je dvorio osuđenike na smrt i uvijek je nastojao, pa i uz smrtnu pogibelj, unijeti mir među posvađene obitelji i ukloniti nepravde, tlačenja i razdore. S raspelom u ruci, kojega se laćao kao mača, nije se sustezao ući u okršaj da uvjerava kako su mir i oproštenje potrebni.
Nakon vrlo kratkog boravka u Leonessi, shrvan naporima, iscrpljen pokorom i izmučen neizlječivom bolešću, proveo je posljednje dane u samostanu u Amatriceu, gdje je umro u 56. godini života u subotu 4. veljače 1612.