sv. Leopold Mandić

Spomendan 21. travnja

Rodio se u Venushofu u Parzhamu 22. prosinca 1818. od oca Bartolomeja Birndorfera i majke Gertrude Nieder-Mayerinn iz Kindlbacha, bogatih i pobožnih seljaka iz doline Rott. Ivan Evanđelist bio je pretposljednji od dvanaestero djece. Nakon završene osnovne škole, koju je pohađao u Wengu, ostavši siroče u 16. godini života, uz rad u poljima nastojao je ojačati svoj duhovni život pomoću pučkih katoličkih pobožnosti raširenih u tadašnjoj Bavarskoj. Volio je, naime, sudjelovati u misijama, procesijama, hodočašćima i upisao se u mnoge skupine, bratovštine i nabožne udruge. Misu nije nikada propuštao. Poznavao je sve crkve i svetišta u okruženju. Prevaljivao je dugačak put da dođe na misu.

Uvijek ga je pratila pobožnost. I tijekom rada na poljima, dok je grabljama grabljao ili vilama okretao sijeno, uzdizao je molitvu k nebu. Nazivali su ga »anđelčić Venusa«. Nebo mu se zrcalilo u očima. U njegovoj prisutnosti njegovi su vršnjaci izbjegavali dvosmislene razgovore: »Zašutite! Dolazi Ivica.«

S devetnaest godina pokušao je, bez uspjeha, pohađati gimnaziju kod benediktinaca u Mettenu u Deggendorfu. Godine 1841. položio je zavjete po pravilu Franjevačkoga svjetovnog reda. U 31. godini života, 1849., stupio je u kapucinski red u Altottingu kao trećoredac, 1851. u samostanu u Laufenu započeo je godinu novicijata kao brat pomoćnik (laik). Određen je za pomoćnika u vrtu i vrtlara u samostanu. Nakon mjesec dana obolio je od teške prehlade, koja je prouzročila tešku upalu dišnih organa, te je pao u bolesničku postelju. Bio je to, može se reći, početak one neugodne bronhijalne astme s upalom sluznice, koja će ga mučiti cijeli život. Nakon teškoga pripravničkog razdoblja postao je pravi i savršeni kapucin, tako da je jedan svjedok za nj rekao: »Bio je cijelom dušom i cijelim tijelom kapucin.«

Nakon položenih redovničkih zavjeta, 4. listopada 1852., kada je poslan u Altotting za službu vratara u samostanu sv. Ane (sada zvanog sv. Konrada), gdje je ostao sve do smrti, 21. travnja 1894.

Bio je vratar četrdeset i jednu godinu pokraj vrlo poznatog svetišta Majke Božje, koje je bilo odredište brojnih hodočasnika i koje je postalo mjestom gdje su dolazile sve kategorije ljudi, osobito siromasi, beskućnici, patnici i djeca. Na znak zvona on je trčao, otvarao, smiješio se i sažalijevao nad bijedom. Davao je neograničeno, bez razmišljanja. Nije poznavao zakone ekonomije. On je davao jer je narod bio siromašan. Čekao je na molbe siromaha kao tražitelj milostinje. Nikada ga nitko nije vidio žalosna ili uzrujana. Bio je pripravan u svakom času i u svakome godišnjem dobu. Prozvan je »svetim vratarom« i njegova svetost, satkana od herojske vjernosti i snažne pobožnosti prema euharistiji i Mariji, u jednostavnosti svagdanjeg života, bila je zaogrnuta molitvenom šutnjom i trajnom ljubavlju. Zato je on, također zbog svoga bojažljivog i povučenog karaktera, malo govorio, a i kada bi progovorio, izgovara bi tek kratke rečenice, ali pune duha, koje su često ganule na kajanje i obraćenje srdaca. Običavao bi govoriti: »In Gottes Namen - U ime Božje«, ili »Wie der libe Gott es wil - Kako dragi Bog hoće!« Izreke brata Konrada mogle bi činiti mali cvjetnjak kratkih izreka.

Resila ga je čelična vjernost. Uvijek je prvi dolazio na noćnu molitvu, a priskrbio si je i povlasticu da poslužuje prvu misu u Gnadenkapelle (Kapeli milosti) i da se pričešćuje svakoga dana. Uvijek je bio u pokretu. Njegovo je lice bilo kao preobraženo kada je dolazio sa svoje privatne molitve. Jednako je tako zračio vedrinom kada je nastupio čas dijeljenja hrane siromasima.

Volio je čitati Nasljeduj Krista Tome Kempenca ili kakvu drugu pobožnu knjigu kao što su razmišljanja o muci Kristovoj subrata Martina von Cochema ili Ogledalo kreposti Augustina liga. Običavao bi govoriti: »Križ je moja jedina knjiga: samo jedan pogled na križ poučava me u svakoj prilici kako se moram ponašati.« Njegova bitna i jasna duhovnost sadržana je u ovim autobiografskim riječima: »Smisao moga života sadržan je prije svega u tome da ljubim i trpim u kontemplaciji i klanjam se i razmišljam i divim se ljubavi bez imena prema nama siromašnim stvorenjima. U toj ljubavi prema mome Boga nikada neću stići do kraja, jer me ništa u tome ne priječi. Tako sam uvijek duboko sjedinjen sa svojom ljubavlju. U mnogim svojim brigama često sam toliko prisno sjedinjen s njim da mu govorim, i s povjerenjem kakvo ima dijete prema ocu iznosim mu svoje potrebe, svoje molitve, ono što me najviše tišti... Uvijek sam sretan i zadovoljan u Bogu. Sve primam sa zahvalnošću od dragoga Oca nebeskoga, bilo patnje bilo radosti. On dobro zna što je bolje za nas, i tako sam uvijek sretan u Bogu. Trudim se ljubiti ga što više. Ah! Tako je često moja jedina tuga što ga ljubim tako malo. Da, upravo bih želio biti serafin ljubavi. Želio bih pozvati sva stvorenja da mi pomognu ljubiti moga Boga.«

Postupak proglašenja svetim brzo je započeo i 1930. bio već završen. Pio XI. proglasio ga je blaženim 15. lipnja 1930. Isti papa uvrstio ga je u popis svetaca 20. svibnja 1934.