sv. Leopold Mandić

Blagdan 24. travnja

Prvomučenik Kongregacije za širenje vjere (Propaganda fide), Fidel Sigmaringenski, kojega je Benedikt XIII. proglasio blaženim 12. ožujka 1729., a Benedikt XIV. svetim 29. lipnja 1746., sveti je kapucin najmlađi po dobi - umro je u 44. godini života - i ujedno najmlađi kao redovnik. Svega deset godina živio je medu kapucinima, od 1612. do 1622. Rodio se 1578. u tada vrlo malom gradiću Sigmaringenu na Dunavu u kneževini Hohenzollernu, od oca Ivana Roya, bogatog hotelijera iz Adlera i nešto kasnije člana gradske uprave i gradskog načelnika, i majke Genoveve Rosenberger, iz protestantskoga grada Tubingena, koja se obratila na katolištvo nakon udaje. Budući svetac Marko, peti od šestero djece u braku, završio je prvo školovanje u rodnom gradu.

Na više školovanje Marko je otišao u Freiburg im Breisgau, gdje je, u isusovačkom zavodu, produbio humanističke predmete, da bi poslije prešao na studij filozofije, što će, 1601., okruniti sjajnim doktoratom. Istodobno se posvetio učenju talijanskog i francuskog jezika. Osobito je bio otvoren prijateljstvu, oštrouman, ljubitelj lijepoga i glazbe. Znao je svirati razne glazbene instrumente. Između 1601. i 1604. studirao je pravo.

Po povratku u Freiburg, 1611. s izvrsnim uspjehom polaže doktorat iz crkvenog i civilnog prava u gradu Willingenu. U metropoli tadašnje Gornje Austrije, Ensisheimu, Marko je bio imenovan članom Vrhovnog suda i istodobno je otvorio odvjetnički ured. U svom se radu vodio potpunim poštenjem i zauzimao se ponajprije za siromašne. Zbog niza negativnih iskustava i ponašanja beskrupuloznih kolega, koji su besramno branili slučajeve samo kako bi se domogli što više novca, sve više gubi zanimanje za svoju pravničku službu i sve više razmišlja o redovničkom životu. Tada je pročitao djelo isusovca Jeronima Piattija (IV1591.) o posvećenom životu, ali se nije mogao odlučiti za red (kartuzijanci, isusovci ili kapucini), usprkos tome što je imao pred sobom primjer brata Juraja, koji je postao kapucinom 1604. i dobio ime fra Apolinar.

Najvjerojatnije u lipnju 1612. zatražio je od poglavara Švicarske kapucinske provincije, Aleksandra iz Altdorfa, da bude primljen u Red. Poglavar, da bi ga iskušao, stavio ga je na čekanje i istodobno mu savjetovao da se najprije zaredi za svećenika. Primivši u rujnu svećenički red i ponovivši molbu za prijam, konačno ga je o. Angelo Visconti iz Milana primio u novicijat u Freiburgu im Breisgauu, 4. listopada 1612., kada je dobio ime Fidel.

Nakon nekih godinu dana redovničkog odgoja u Freiburgu, Fidel je započeo u Konstanzu četverogodišnji studij teologije koji završava 1618. u Frauenfeldu. Nakon toga je, s velikim uspjehom, propovijedao u samostanu u Altdorfu i, iste te 1618. godine, imenovan je poglavarom samostana u Rheinfeldenu. Prema tadašnjim običajima, nakon godinu dana premješten je kao propovjednik i najvjerojatnije također kao gvardijan u samostan u Feldkirch, gdje je ne samo određen broj evangeličkih vojnika priveo na katoličku vjeru već je uz to pokrenuo i postupak protiv neke gospođe koja je prešla na luteransko učenje.

U rujnu 1620. poslušnost ga je pozvala da predsjeda zajednici kapucina u Fribourgu (Švicarska), ali se već 1621. vraća u grad Feldkirch. Uz službu poglavara povjerena mu je i duhovna briga za vojnike, kojima je, u doba epidemije pjegavog tifusa, pružao najponiznije usluge, ne mareći za opasnost da se i sam zarazi. Prateći vojnike kroz Grigione, držao je adventske propovjedi u Marienfeldu, privevši ponovno na katoličku vjeru plemenitog Rudolfa von Gugelberga iz Malansa. Slično se dogodilo s obraćenjem plemića Rudolfa Andrije de Salisa iz Zizersa, na početku 1622., kojim otkriva svoj način pristupa u kojem se najprije okreće vođama reformacije, a zatim nastoji privesti sav narod na katoličku vjeru. Da podupre svoju protureformacijsku djelatnost, Fidel je napisao nekoliko apologetskih spisa, koji su bez njegova znanja bili također tiskani, ali se nijedan primjerak nije sačuvao.

Između veljače i travnja 1622. svetac je, po nalogu nuncija iz Luzerna i svoga provincijalnog poglavara, djelovao kao apostolski misionar u pokrajini Prattigau, koja je bila pod političkom vlašću Austrije, no gdje je ipak velik dio stanovništva prešao na cvinglišku vjeru. U tom eksplozivnom okruženju, Fidel je nastavljao tumačiti katoličku vjeru propovijedima, raspravama i razgovorima, usprkos protivljenju i gotovo potpunom odbacivanju njegova navještaja.

Dana 23. travnja Fidel je služio misu i uspeo se na propovjedaonicu u crkvi u Grüschu, gdje je primio poziv da sljedećeg dana, u nedjelju 24. travnja, propovijeda u Seevvisu. To je bio samo izgovor kako bi se uklonilo utjecajnog zagovornika protureformacijskog djelovanja. Kada je započeo govor - već po običaju tumačio je odlomak iz Poslanice Efežanima 4,5-6 - nastali su silni prosvjedi među slušateljstvom, a neki su čak i zapucali prema propovjedniku, no ispaljeni hici nisu ga, nasreću, pogodili. Fidel je sišao s propovjedaonice, kleknuo pred glavnim oltarom a zatim napustio crkvu kroz pokrajnja vrata, uputivši se u Grüsch.

Nakon nekoliko metara uočio je da ga je okružila skupina pobunjenika koji su ga upitali je li spreman prihvatiti njihovu vjeru. Odgovorio je da nije zato došao u tu dolinu, već s nadom da će jednoga dana oni prigrliti njegovu vjeru. Nakon kratkog oklijevanja, jedan od pobunjenika rasjekao mu je mačem glavu. Mučenik, rušeći se razbijene glave na koljena, uzviknu: »Isuse, Marijo! O, Bože, u pomoć mi priteci!«

Sljedećeg dana, na blagdan sv. Marka, sakristan Ivan Johanni pokopao je njegovo tijelo. Kad je glava mučenika u listopadu 1622. ekshumirana i odnesena u kapucinsku crkvu u Feldkirch, ostatci tijela, 5. studenoga iste godine, svečano su pokopani u kripti katedrale u Coiri. Dana 16. veljače 1771. njegov je blagdan proširen na čitavu Crkvu.