sv. Leopold Mandić

Blagdan 18. svibnja

Rodio se u malenome zemljoradničkom središtu Cantaliceu (blizu Rietija) oko 1515. Feliks Porro stupio je u kapucinski red potkraj 1543. ili početkom 1544. i završio novicijat u samostanu Anticoli di Campagna (današnji Fiuggi). Redovničke zavjete položio je 18. svibnja 1545. u samostanu u Monte San Giovanniju.

Nakon što je prve četiri godina svoga redovničkog života proveo u samostanima u Anticoliju, Monte San Giovanniju, Tivoliju i u Palanzani (kod Viterba), Feliks je ostatak svoga života proveo u Rimu (1547.-1587.), gdje je svakodnevno skupljao najprije kruh (sve do 1572.), a zatim, sve do svoje smrti, vino i ulje za svoju braću.

Kapucini koji su živjeli s njime smatrali su ga dobrim redovnikom poput mnogih drugih, i zato su se uvelike iznenadili promatrajući nepreglednu povorku ljudi koji su dolazili iskazivati počast njegovu mrtvom tijelu i koji su - zajedno s rimskim plemićima i plemkinjama, kardinalima i sa samim Sikstom V. - razglašavali njegova čudesa i njegovu svetost.

Fra Feliks pripada prvom naraštaju kapucina koji nisu došli iz zajednice opservanata ili iz neke druge redovničke zajednice, već iz »svijeta«. Postao je brat redovnik odmah nakon žalosnog otpada Bernardina Ochina (što se zbilo u kolovozu 1542.), kada su jadni kapucini javno bili optuženi za krivovjerje i kada su se svi pribojavali da će biti dokinuti.

Bilo bi suvišno inzistirati na podsjećanju na cijeli niz živopisnih događaja koji su karakterizirali fra Feliksov život. Među njima bi svakako trebalo spomenuti susrete i izmjenu duhovnih dosjetki sa Sikstom V., sv. Filipom Nerijem, budućim kardinalom Cezarom Boronijem, sa sv. Karlom Boromejskim, pitomcima Kolegija Germanikuma ili damama rimskog plemstva, na čija je vrata kucao moleći milostinju. Sve su te stvari poznate, kao što su dobro poznate pjesmice koje je pjevao po kućama i po ulicama grada Rima, njegova prekoravanja tvrdokornih grešnika, proročka pretkazivanja i čudesa koja su iznosili svjedoci prigodom kanonskih postupaka, a za koje je Siksto V., u namjeri da skrati njegov postupak za proglašenje svetim, govorio da ih je spreman potvrditi pod zakletvom.

Znamo što je on činio svakog trenutka tijekom svoga vrlo zauzetoga dana: kako je molio (danju i noću), činio pokoru bičevanjem, skupljao milostinju, dijelio savjete, posjećivao bolesnike u samostanu i u gradu, izrađivao jednostavne križiće za pobožne ljude koji su ga za to zamolili.

Fra Feliks je utjelovio do savršenstva ono što su konstitucije propisivale, ne ropski, već u duhu slobode vlastite karizme. Tako je i sam postao uzor koji valja nasljedovati i kojega se zaista i nasljedovalo.

Ali, možda je fra Feliksov utjecaj bio mnogo širi i dublji no što bi se to na prvi pogled moglo pomisliti. Primjerice, u kapucinskom redu nema traga pojavi one klerikalizacije koja se, svega nekoliko godina nakon smrti sv. Franje, ukorijenila medu manjom braćom. Osim toga, čak i protiv tvrdokornih odluka Crkve iz razdoblja nakon Tridentskog koncila, kapucinski se red uvijek zalagao da se zajamče ista prava i braći laicima i braći svećenicima. U tome je bez ikakve sumnje zapaženu ulogu imao upravo fra Feliks, koji je prvi odao počast Redu plemenitom svetošću i koji je, u novicijatu u Anticoliju di Campagni, imao za učitelja fra Bonifacija, kapucina brata laika.

Fra Feliks, nepismeni brat laik, bio je pun ljubavi prema svagdanjem fizičkom poslu, razmatranju, strogom obdržavanju Pravila, poniznosti i brizi za bolesnika. Ali, imao je i vremena da u sebi ostvari savršen uzor kapucinskog života prožet navedenim opredjeljenjima. I njegov je primjer postao škola.

»Na mom čelu križ Kristov, u ustima mojim riječi Kristove,

ljubav Kristova u srcu mom:

preporučujem se Isusu Kristu

i njegovoj slatkoj Majci Mariji.«