sv. Leopold Mandić

Spomendan 19. svibnja

Krišpin se rodio u Viterbu, u uličici Bottarone, 13. studenoga 1668. Kršten je 15. studenoga u crkvi sv. Ivana Krstitelja i dobio ime Petar.

Petar je obukao kapucinsko redovničko odijelo 22. srpnja 1693. na spomendan svete Magdalene, dobivši ime pod kojim je postao poznat u povijesti svetosti: Krišpin iz Viterba. Pošto je završio godinu kušnje, 22. srpnja 1694. premješten je u Tolfu, gdje je ostao gotovo tri godine, sve do travnja 1697. Potom odlazi u Rim, gdje se zadržao svega nekoliko mjeseci.

Od 1697. Pa sve do travnja 1703. boravio je u Albanu, odakle je otišao u Monterotondo. Tu je ostao neprekidno više od šest godina, sve do listopada 1709. Potom je otišao u Orvieto, gdje je bio vrtlar sve do siječnja 1710., kada mu je povjerena služba skupljača milostinje. Tako je započelo njegovih gotovo četrdeset godina života u Orvietu, uz kraće boravke u Bassanu (posljednjih mjeseci 1715.) i Rimu (od sredine svibnja pa do kraja listopada 1744.). Najposlije, 13. svibnja 1748. otuda je konačno otputovao u rimsku bolnicu, gdje je umro 19. svibnja 1750.

Blaženim ga je proglasio papa Pio VII. 7. rujna 1806. Papa Ivan Pavao II. proglasio gaje svetim 20. lipnja 1982. On je prvi svetac kojega je taj papa proglasio.

Fra Krišpin poznat je uvelike po svojim aforizmima, izrekama, izričajima, osvrtima ili usklicima u kojima je on, kao pravi učitelj, znao sažeti ono najhitnije od svojih najdubljih uvjerenja i osjećaja. Bio je promišljen i uljudan čovjek, imao je smisao za usporedbe i za slike. Prije svega je znao pronaći prave riječi i prikladne načine kada je trebalo »opominjati« ljude bilo kojeg staleža. To je sa sretnom pronicavošću zapazio 43-godišnji brat laik Dominik iz Canepine, koji je u procesu izjavio: »Kada bi davao svoje svete opomene, običavao je to činiti na blag i ljubazan način, pokazujući svetačku duhovitost i usmjeravajući razgovor kao da je riječ o nekoj trećoj osobi, da bi tako lakše i oprezno došao do svog cilja...«

Često podižući oči prema nebu, fra Krišpin je klicao: »O dobrote li Božje!« Ili, pozivajući da se divimo stvorenjima, govorio je: »Kako je velik Bog, kako je velik Bog!« Često je jecao: »O Gospode, zašto Vas sav svijet ne poznaje i ne ljubi?« i poticao je: »Ljubimo Boga jer on to zaslužuje.« »Ljubi Boga i nemoj griješiti, samo čini dobro i ostavi se ispraznih riječi.« Trgovce upozorava: »Pripazite, ne varajte, jer Bog nas gleda.« Nadalje: »Tko ne ljubi Boga, taj je bezumnik.« »Tko ljubi Boga čistim srcem, živi sretno i zatim zadovoljan umire.« »Tko vrši volju Gospodnju, nikad mu se ništa zla ne događa.«

U vrijeme velike gladi ovako je poticao pouzdanje u Božju providnost: »U Boga stavi svoju nadu i imat ćeš svako obilje.« »Božja providnost mnogo više od nas misli na nas.« U istoj prigodi, onome koji je pitao kako misli priskrbiti potrebno za samostan u kojem se obitelj povećala za sedam studenata, fra Krišpin je odgovorio »da nije o tome uopće razmišljao, već da je imao tri velika skrbnika«, tj. Boga, Majku Božju i sv. Franju.

Kada bi začuo zvuk zvona koji poziva na molitvu, opraštao se riječima da »ga je zvao njegov Gospodin Bog«, a Franji Antunu iz Viterba izjavljuje: »Zemljače, sve što činimo, sve trebamo činiti za ljubav Božju... Ja ne bih podigao niti slamčicu ako to ne bi bilo Gospodinu na slavu.« U protivnom »bio bih mučenik đavla«.

Na fra Krišpinovu jeziku vrlo su česte bile »njegove svete izreke« o Majci Božjoj, koju je nazivao »moja Gospođa Majka«. »Tko štuje presvetu Mariju, ne može se izgubiti.« »Tko ljubi Mariju, a vrijeđa Sina, njegova je ljubav lažna.« »Tko vrijeđa Sina, ne ljubi Majku.« »Nije istinski štovatelj Marijin onaj tko uvredama ozlovoljuje njezina Božanskog Sina.« Učio je da treba ponavljati: »Presveta Marijo, budi mi svjetlo i pratnja, osobito na času moje smrti.« Kada su ga poticali da moli Bogorodicu za teške slučajeve (redovito se tražilo čudo), on je govorio: »Dopustite mi malo da se porazgovorim sa svojom Gospođom Majkom, a onda se vratite.« Ili: »Poslat ću pismenu molbu svojoj Gospodi Majci, a onda ćemo vidjeti njezin odgovor.« Odgovor nije uvijek bio onakav kakav su željeli, kao u slučaju Franje Laschija, kojemu je rekao: »Moja Gospođa Majka nije potpisala molbu koju sam uputio za zdravlje tvoga sina.«

Kad bi pomislo na pakao, često bi uskliknuo: »O vječnosti, o vječnosti!«, premda je bio uvjeren kako se »više treba pomučiti da se prispije u pakao no da se postigne sveti raj svetim djelima«. I nadodaje: »Smrt je škola u kojoj se dovodi pred sud mnoge luđake koji su se vezali uz svijet.« Luđacima koje je susretao pomagao je da se osvijeste na vrijeme. Trgovcima je govorio: »Znajte da Bog gleda na ugovor i plaću.« Nekom čovjeku koji je navraćao u određene kuće reče: »Vrijeme je da promijeniš put ako želiš promijeniti svoj udes za nebo i za zemlju.« Također je upozoravao: »Svjetovne stvari ne vode k Bogu.« »Tko je pohlepan za dobitkom, već je osuđen.« Ali češće je nastojao uliti osjećaj pouzdanja. Tako je onima koji su ga pitali hoće li se spasiti »spremno odgovarao da će im se, ako se nadaju da će se spasiti, to i dogoditi«. »Uvijek je naglašavao da je milosrđe Božje beskrajno.« »Milosrđe je Božje, gospođo, veliko. Oslobodite se zlih djela dobrom ispovijedi.« »Svemoć nas je Božja stvorila, mudrost nas vodi, milosrđe nas spašava.« Gospođi Pauli Schiavetti, koju su mučili skrupuli, odgovorio je: »Kada čovjek čini sa svoje strane sve što zna i može, u svemu ostalome treba se baciti u more Božjega milosrđa.«

Posebno su brojne fra Krišpinove izreke o redovničkom životu među kapucinima. S tim u vezi kliče: »O koliko samo dugujemo Gospodinu, koji nas je pozvao u sveti redovnički život.« U njemu je on služio noseći bisage i pletare, koje su bile »njegov križ«, »ali koliko je veći bio onaj Kristov!«.