sv. Leopold Mandić

Spomendan 2.lipnja

Jakov Amoroso (Feliks) rodio se u Nikoziji 5. studenoga 1715. Mladost je proveo izvanredno kreposno. Tomu treba tražiti razlog u činjenici što su njegovi roditelji, Filip Amoroso i Karmela Pirro, kojima je Bog dao Feliksa 5. studenoga 1715., podižući brojnu obitelj u siromaštvu, bili bogati strahom Božjim i čvrstim kršćanskim svjedočanstvom. Otac Filip popravljao je obuću u polumračnoj sobici i od njegova rada obitelj je jedva uspijevala spajati kraj s krajem. No htio je da i njegov sin izuči taj zanat te ga je, čim je malo odrastao, povjerio najpoznatijoj postolarskoj radionici u gradu s mnogo radnika, koju je vodio Giovanni Ciavarelli. 

Premda je bio još vrlo mlad, u svome vjerničkom žaru uspio je ne samo posjećivati pobožno udruženje kapucinskih suradnika, tzv. »kapunčičiće«, koji su djelovali pri samostanu u Nikoziji, nego se u nj i upisao i zatim obukao i odjeću udruženja, s malom franjevačkom kapuljačom, usvajajući s milinom kapucinsku duhovnost. I tu je duhovnost očitovao u svim svojim djelima i dok je radio.

»Kada je ulazio u prodavaonicu« - pripovijeda jedan svjedok koji je bio kolega postolar - »skidao je kapu s glave i pozdravljao bi sve govoreći: 'U svakom času i u svakom trenutku neka uvijek bude hvaljen Presveti Oltarski Sakrament.' Kao pravi »kapučinčić«, čim bi začuo zvonjavu u obližnjemu kapucinskom samostanu, kleknuo bi na koljena i molio, a pozivao bi i druge: »Zvoni povečerje. Sluge Božje, izmolimo svetu krunicu na čast Presvete Djevice.«

Činilo se kao da je stvoren za kapucina. No trebao je još mnogo godina čekati. S 18 godina pokucao je na vrata samostana da ga prime kao brata laika, budući da nije bio školovan. Uvijek je nailazio na odlučno odbijanje, jer je za siromašnu obitelj njegov rad bio nezamjenjiv. Kad su mu umrli roditelji, Jakov je ponovio molbu i  nakon deset godina čekanja, »kapučinčić« je mogao postati pravi brat kapucin, odlučivši, uzevši ime Feliks iz Nikozije, ići istim stopama Feliksa Kantalicijskog, u tolikoj mjeri da je postigao zadivljujuće podudarnosti sa svojim uzorom: kao i on stupio je u novicijat u 28. godini, zavjete je položio u 29. godini, bio je skupljač milostinje 43 godine u svojoj rodnoj Nikoziji (kao sveti Feliks u Rimu) i umro u 72. godini.

Poslije godine novicijata u Mistretti, fra Feliks je poslan u svoju Nikoziju, gdje je ostao kao skupljač milostinje cijeli život, postavši u gradu živa prisutnost duhovnosti ukorijenjena u narodu i zato nedodirljiva. To objašnjava njegov dug i jedini boravak, mimo svakoga pravila u Redu, u kapucinskom samostanu u Nikoziji (Colle dei cappuccini). U samostanu se prihvaćao svakog posla: bio je skupljač milostinje, vratar, vrtlar, postolar, bolničar. Proširio je krug skupljanja milostinje i izvan rodnoga grada u okolnim mjestima, kao u Capizziju, Ceramiju, Gaglianu, Mistretti i drugdje. Išao je od kuće do kuće, sabran i suzdržljiv, tih, s krunicom u ruci, hodao je - pripovijeda jedan svjedok - »s očima u špilji', to jest čvrsto zatvorenih očiju, kao unutar špilje, uvijek u tišini, i činilo mi se, kada sam ga gledao, da je uvijek sabran u Bogu«. Jedina rečenica, koju su već svi naučili, bila je zahvala sa smiješkom: »Neka to bude za ljubav Božju.« Sebe je od milja nazivao »u sciccareddu« (magarčić), samostanskim magarcem koji je, nakon skupljanja milostinje, dolazio natovaren kao ondašnja zaprežna kola u Siciliji.

Na ulici je poučavao djecu osnovama katekizma i, da ih privuče, dijelio im kruh i slatkiše. Štoviše, činio je to na svoj praktičan način. Iz svojih, uvijek punih, džepova izvlačio je za siromašnu neishranjenu djecu i loše odjevene mališane darove: jedan orah, tri lješnjaka, pet slatkiša, deset slanutaka, podsjećajući pritom djecu da je Bog jedan u tri osobama, daje pet rana Isusa raspetoga i deset zapovijedi Božjih: mali darovi i milovanja predstavljali su malu pouku u vjeri. Kao što je Feliks Kantalicijski činio po rimskim ulicama, tako je i on poučavao simpatične pjesmice začinjene molitvama, djelima teoloških kreposti.

Kada je susretao siromašne koji su nosili drva ili druge teške stvari, nudio im je svoju pomoć. Ali i svaka druga patnja duboko je odjeknula u njegovu srcu. Ne bi mirovao dok ne bi štogod učinio za potrebne. Bolesnima je uvijek bio spreman služiti, danju i noću.

Svake je nedjelje išao posjetiti zatvorenike i donosio im hranu. Njegov poglavar i ispovjednik o. Makarije iz Nikozije svjedoči da je »svima pomagao, sve je popravljao, u duhovnim i u materijalnim stvarima, koliko je mogao, čuvajući kruh i meso i drugo da dadne potrebnima, a kada mu je to poslušnost dopuštala, otkidao je i od svojih usta. Uvijek bi to činio ako mu je bilo dopušteno. I hodao je ovamo i onamo moleći i odjeću i pomoć od dobrostojećih da sve zaodjene i sve zbrine. Kada to nije mogao, to je za njega bila tolika muka, da je osjećao kao da će umrijeti.«

Taj njegov poglavar zemljak s njim je strogo postupao tijekom 23 godine, dok je bio njegov duhovnik. Svima su bili poznati njegovi prijekori i nadimci kojima je ponižavao svoga fra Nezadovoljka: lijenčina, dvoličnjak, varalica naroda, svetac iz Meke. Svim tim grubim i oštrim tonovima potpuna je suprotnost bio blagi ton odgovora: »Neka to bude za ljubav Božju.«

Bio je nepismen. Njegova je pobožnost bila jednostavna, riječ životni čin, a ne razumsko promišljanje. Osobito je štovao Euharistiju, Žalosnu Gospu i raspetog Isusa.

Kao nepogrješiv lijek za svako zlo koristio je Gospine »zapise«, izrezane papirnate trake, na kojima su bili otisnuti pobožni zazivi Djevici na latinskom ili sicilijanskom jeziku. Uvijek ih je nosio sa sobom i često bi ih dijelio. Vješao bi ih na vrata kuća gdje su bili bolesnici ili siromasi, na bačve iz kojih je dobivao vino za milostinju, bacao bi ih u vatru koja je zahvaćala snopove spremne za vršidbu, u zrnje pocrnjelo zbog prirodnih nepogoda, u popucale i prazne cisterne vode, i množile su se milosti i čudesa, koja su često bila prave šale providnosti.

Oslobođen svih obveza, fizički gotovo onemoćao zbog teških pokora i odricanja, bio je uvijek spreman na svaki oblik pomoći, osobito bolesnicima u samostanu. Dok su se fizičke snage iscrpljivale zbog malaksalosti i njegove 72 godine, rasla je snaga njegove sabranosti u Bogu i njegova radosna i jednostavna poslušnost. Ako se govorilo da je sv. Franjo Asiški postao uosobljenje molitve, za fra Feliksa bi se moglo reći da je bio uosobljena poslušnost, kao čin čiste ljubavi. I to je bila njegova posljednja i jedina poruka. Krajem svibnja 1787. »u sciccareddu«, samostanski magarčić, sišavši u klaustar da se pobrine za svoje ljekovito bilje koje je uzgajao radi bolesnika, srušio se na gredicu od nemoći. U krevetu, pošto je primio sakramente i preporučio se u ruke sv. ocu Franji, često je zazivao Mariju. U petak, 31. svibnja, zatražio je od svoga poglavara dopuštenje da umre i dobio dopuštenje na treće traženje. Ozaren svojim blagim smiješkom, na izdisaju je jedva čujnim glasom prozborio: »Neka to bude na slavu Božju« i naklonio glavu.

Papa Leon XIII. proglasio ga je blaženim 12. veljače 1888., a papa Benedikt XVI. svetim 23. listopada 2005.

 

"Siromasi su osoba Isusa Krista, i zato se moraju poštivati. Promatrajmo u siromasima i bolesnima samoga Boga i pritječimo im u pomoć sa svim žarom srca i prema svojim snagama. Tješimo blagim riječima jadne bolesnike i spremno im priskočimo u pomoć. Zabludjele nikada nemojmo prestati ispravljati na razborite i ljubazne načine."