sv. Leopold Mandić

Blagdan 10. srpnja

Uršula Giuliani (Veronika) rodila se u mjestu Mercatello sul Metauro 27. prosinca 1660. Već s devet godina odlučila je da stupi u samostan. Želja joj se u potpunosti ostvarila nakon devet godina, i tako je 28. listopada 1677., s nepunih osamnaest godina, Uršula obukla redovničko odijelo kod kapucinki u Citta di Castellu, i dobila simboličko ime Veronika.

S obzirom na Veronikino oduševljenje, poduprto mladenačkom dobi (u samostanu su je dugo nazivali »djevojčicom«), nije bilo sumnje: cijelim svojim bićem teži postati prava slika Krista raspetoga.

Stupivši među kapucinke, ona je sa sobom donijela nedokučivo duhovno bogatstvo: nevinost, naviku molitve, bezgranično oduševljenje, čvrstu volju da svoje zvanje shvati zaozbiljno i veliku dozu naivnosti koja joj nije dopuštala sagledati prepreke koje stoje na putu njezinoj gorljivoj žeđi za redovničkim savršenstvom.

Veronika je spremna i odlučna vinuti se do herojske svetosti, kako su to činili njezini uzori, sveci, o čijim je djelima čitala od najranijeg djetinjstva, jer u kući Giuliani svake se večeri čitao životopis nekog sveca. Samostan je škola koja omogućuje natjecati se s njima u velikodušnosti. Po njezinu sudu, kolosijek po kojem će morati trčati, i to uvijek iznova, sastoji se od molitve i pokore, razmatranja i trpljenja.

Na tom kolosijeku manje-više Veronika napreduje dvadesetak godina, sred teškoća i nerazumijevanja, no ona je odlučila u svojoj nakani uspjeti pod svaku cijenu. Oko nje, u samostanu, sve se odvijalo u najsivijoj svakidašnjici, ali njezin put prema Bogu posut je mnogim datumima za sjećanje: 1. studenoga 1678. redovničko zavjetovanje; 4. travnja 1681. Isus joj je stavio na glavu trnovu krunu; 17. rujna 1688. izabrana je za učiteljicu novakinja i tu će službu obavljati sve do 18. rujna 1691.; 12. prosinca 1693. počinje pisati svoj Dnevnik; od 3. listopada 1694. do 21. ožujka 1698. ponovno je učiteljica novakinja; 5. travnja 1697., na Veliki petak, dobiva Isusove rane (stigme); iste godine prijavljena je Svetom oficiju i 1699. oduzet joj je aktivni i pasivni glas.

To su nadnevci i događaji koji, po sebi, daju naslutiti da se u Veroniki dogodilo nešto tajanstveno, na što je i sam samostanski svijet na kraju na neki način reagirao: s povjerenjem, divljenjem, ali, također, s otvorenim ratom. Cijenu je platila jadna Veronikina ljudskost, podvrgnuta uskraćivanjima, kaznama, svakovrsnim poniženjima. Opisi patnji, koje je sama tražila ili su joj bile nametnute, imaju u sebi nešto jezovito.

Veronika će biti zadovoljna time da »podnosi zla i muke za koje se vidi i za koje zna da joj dolaze neposredno iz Božje ruke da je sve više pročiste«. To će zlatno pravilo neprestano usađivati mladim sestrama, koje je poticala »da ublaže svoju želju za pokorom«.

Počela se pitati bi li čisto razmatranje moglo riješiti moralni problem života. I to je dovodi do toga da je u samoj sebi raspravljala o tome ima li veću duhovnu vrijednost aktivni ili kontemplativni život. Evo jedne njezine rečenice koja nam omogućuje da zavirimo u taj nutarnji dijalog: »Mogla si ostati u svijetu i biti također na korist drugima.« Na sreću, brzo zaključuje da drugima može koristiti i tako da ostane u samostanu. Tako govoreći o skrovitom životu u Bogu, ona piše: »I to moram činiti u molitvi, u poslovima, posvuda; ne s osobnim povlačenjem u sobicu, već usred cijele zajednice trebam prakticirati osamljenost s Isusom... Čini mi se da će se prije djelima pokazati ono što Bog traži od mene.«

Veronika je stekla praktičnu sigurnost da je najuspješniji način za pronalaženje i klanjanje Bogu taj da ga se iskreno traži usred stotinjak različitih obveza. To je praktično pravilo kojeg će se držati sve do kraja života i koje će na najuvjerljiviji način usađivati svojim redovnicama.

Dana 7. ožujka 1716. Sveti oficij, opozivajući svoj disciplinski postupak, dopustio je da Veronika može u potpunosti sudjelovati s punim pravom u svim izborima za službe u samostanu. Već 5. travnja iste godine izabrana je za vrhovnu poglavaricu, i tu će službu vršiti sve do svoje smrti. Bilo je to dvanaest godina neprekidnog i od Boga blagoslovljenog upravljanja. Bile su to godine obasjane svjetlom čuda. Mučeništvo ljubavi održavalo ju je za kaznu na životu. Ljubav je održavala njezinu ljudskost u posvemašnjoj patnji. Dana 6. lipnja 1727. njezine su se tjelesne boli pogoršale i 33 dana podnijela je trostruko čistilište: u tijelu, duši i duhu. Svetica je pozvala k sebi - kako piše u jednom svjedočanstvu iz postupaka mnoge redovnice, svoje novakinje i mlade, i rekla im: »Dođite ovamo! Ljubav je ipak dopustila da je se nađe: to je povod moga odlaska. Recite to svima, recite to svima!« Zatim je zamolila da se otpjeva pohvala Utjelovljenoj Riječi. Dok se ta pohvala pjevala, gorko je zaplakala: »Kako da ne plačem zbog tolike ljubavi?« I s dopuštenjem ispovjednika, koji je bio uz nju, razvedrila se i izdahnula. Bila je zora, 9. srpnja 1727.

Kako se glas o njezinoj svetosti odmah proširio, dijecezanski biskup Alessandro Francesco Codebo, 6. prosinca iste godine, pokrenuo je redovni informativni proces. Veronika je proglašena blaženom 17. lipnja 1804., a svetom 26. svibnja 1839.