sv. Leopold Mandić

Blagdan 21. srpnja

Rodio se u Brindisiju 22. srpnja 1559. Ostavši siroče bez oca, primili su ga brindiški franjevci konventualci, kod kojih je s uspjehom pohađao školu. Kad mu je nešto kasnije umrla i majka, preselio se, sada već kao mladić, k svome stricu svećeniku u Veneciju, gdje je produbio svoju kulturnu i duhovnu naobrazbu. U Veneciji mu je bilo omogućeno upoznati i posjećivati kapucine, koji su boravili u skromnom samostanu kod crkvice Svete Marije Anđeoske, na otoku Giudecca. Odmah ga je privukao njihov siromašan i strog život te je ubrzo zatražio i dobio pristanak da stupi u Red. Obukao je kapucinsko redovničko odijelo u Veroni 19. veljače 1575.

Nakon svećeničkog ređenja 18. prosinca 1582., glavna Lovrina djelatnost bila je služba propovijedanja. Već kao đakon propovijedao je cijelu korizmu u venecijanskoj crkvi Svetog Ivana Novog: proputovao je cijelu Italiju naviještajući Božju riječ. Bezbrojna su se obraćenja događala oko njega. Nerijetko su se obraćali i nekršćani, kao što se to događalo u Rimu od 1592. do 1594., kada je na papin nalog propovijedao Židovima. Lovro je ubrzo pozvan na odgovorne zadaće i službe upravljanja.

Najvažnija Lovrina djelatnost bila je širenje kapucinskoga reda u Srednjoj Europi. Nakon osnivanja samostana u Innsbrucku, 1593., povjeren mu je zadatak da odredi mjesto na kojem će se podići novi samostan u Salzburgu, koji je osnovan tri godine poslije. Na carskom području bio je utemeljen još 1597. samostan u gradu Trentu. Poslije, na ustrajno traženje praškog nadbiskupa, na generalnom kapitulu 1599. odlučeno je da brindiški kapucin predvodi skupinu braće koju će se poslati u glavni grad Češke. Stigli su u Prag u studenom 1599. i odmah naišli na mnogobrojne teškoće, koje im je stvaralo stanovništvo, najvećim dijelom zadojeno reformacijskim protukatoličkim težnjama. Zauzeta apostolska djelatnost, usredotočena na službu propovijedanja i na otvoreni i prisni dijalog, urodila je osnivanjem samostana i povratkom na katoličku vjeru mnoštva naroda, stečenog uvjerljivim kapucinovim tumačenjima i osobito glasom njegove svetosti. Dvije nove kapucinske kuće Lovro je utemeljio tijekom 1600. u Beču i Grazu. Jedna od važnih činjenica iz Lovrina života bila je njegovo sudjelovanje u križarskom ratu protiv Turaka: usprkos nesposobnosti zapovjednika, kršćanska vojska, kojoj su kapucini pružali duhovnu potporu i ohrabrivali je, izvojevala je u listopadu 1601. važnu pobjedu kod Szekesfehervära.

Na generalnom kapitulu 24. svibnja 1602. Lovro je izabran za generalnog vikara kapucina njegov je zadatak bio posjetiti sve provincije i susresti svu braću, sve ih opominjati i hrabriti. Usprkos ubitačnom pješačenju, uvijek je nastojao strogo održavati zahtjevne običaje Reda, produžene postove i stroga odricanja.

Nakon trogodišnje službe generalnog vikara, Pavao V. ga je poslao u Bavarsku i Češku. Osim svoje apostolske djelatnosti, uspješno je obavio diplomatsku zadaću posredovanja između bavarskog vojvode Maksimiljana iz Witelsbacha i carskih vlasti, što je urodilo osnivanjem katoličke lige, koja će se suprotstaviti Evangeličkoj uniji, koju su sklopili luterani i kalvinisti i koja je imala za cilj podijeliti katoličke države, kako bi iz toga izvukli teritorijalne koristi.

Na generalnom kapitulu 1613. po treći je put izabran za generalnog definitora te je poslan kao nadglednik u Genovsku provinciju, gdje je jednoglasno izabran za provincijalnog ministra. Tek 1616. mogao se vratiti u svoju Venecijansku provinciju i posvetiti se neko vrijeme intenzivnijoj povučenosti i molitvi. Posebne oznake njegove, tipično franjevačke i kristocentrične, duhovnosti bile su štovanje euharistije i pobožnost Majci Božjoj. Misa, koju je služio s neizmjernim žarom i gorljivim zazivima, obično bi trajala jedan, dva ili tri sata, a često, nakon povlastice Pavla V., čak osam, deset i dvanaest sati. Djevici Mariji pripisivao je svaki dar i svaku milost, i nije štedio truda u širenju njezine pobožnosti.

Usprkos svojoj težnji za povučenim životom, morao ga je često prekidati, po papinu nalogu, zbog diplomatskih misija koje su imale za cilj uspostavu mira i sloge. To je učinio 1614., kada je ishodio oslobađanje Pijemonteza koji su se nalazi u opsadi u Onegliji; ili 1616., kada je intervenirao pokušavajući postići pomirbu između Španjolaca i Pijemonteza u Candiji Lomellini. Godine 1618. uspio je postići mir između upravitelja Milana don Pedra iz Toleda i velikoga savojskog vojvode Karla Emanuela I. U jesen 1618. uključen je u pokušaj da vrati vedrinu i mir u Napuljsko Kraljevstvo, gdje je neobuzdani i nerazumni potkralj don Pedro Téllez Girón, vojvoda Osune, činio nepravde i nasilja. Predstavnici plemstva i puka obratili su se svetom kapucinu, pa je još jednom morao krenuti na teško i dugo putovanje do kraljevskog dvora u Madridu. Kada su se rasprave već približile kraju s pozitivnim ishodom, Lovro se teško razbolio. Skršen naporima i patnjama, uza svu brigu kraljevskih liječnika, umro je 22. srpnja 1619., u dobi od 60 godina. Njegovo je tijelo preneseno u Villafrancu del Bierzo (Galicija), gdje je pokopano u crkvi samostana bosonogih franjevki.

Usprkos napornim zadatcima upravljanja unutar Reda i gorljivoj zauzetosti vanjskom diplomacijom, Lovro Brindiški našao je vremena da napiše mnogobrojne spise, koji su između 1928. i 1956. sabrani u izdanju Opera omnia (Sva djela). Ti se spisi mogu podijeliti u četiri skupine. U prvoj su skupini djela namijenjena propovijedanju, u drugoj su egzegetska djela, u treću skupinu spadaju djela o vjerskim kontroverzama i u četvrtoj su skupini spisi osobnog i životopisnog karaktera.

Pio VI. proglasio ga je blaženim 23. svibnja 1783., a Leon XIII. svetim 8. prosinca 1881. Između 1928. i 1956. objavljeni su svesci njegove Opera omnia, zbog čega ga je Ivan XXIII. proglasio crkvenim naučiteljem (»apostolski naučitelj«) 19. ožujka 1959.