sv. Leopold Mandić

Agatanđeo Noury rodio se u Vendomeu 31. srpnja 1598. Godinu novicijata započeo je 1618. medu kapucinima u Mansu. Nakon redovničkih zavjeta poslan je 1620. u Poitier, gdje je nastavio trogodišnji studij pod vodstvom uglednih učitelja poput o. Ignacija iz Neversa i osobito o. Josipa du Tremblaya iz Pariza. Godine 1624. prešao je na studij teologije u Rennes prateći preda­vanja o. Franje iz Treguiera. Nakon što je sljedeće godine zaređen za svećenika, imao je priliku iskusiti, premda tek nakratko, apostolat, tada tek u povojima, »letećih« kapucinskih misija kojima se u Poitouu nastojalo ljude ponovno obratiti na katoličku vjeru.

Godine 1626. propovijedao je za korizmu u svome rodnome mjestu Nastavio je svoj protureformacijski apostolat sve do 1628., kada ga je, dok se nalazio u Rennesu, jedna okolnost, koja je bila očito prst providnosti, u čemu je svoje prste imao o. Josip iz Pariza, odvela u misije u Levant, gdje je preuzeo mjesto jednog misionara koji je već bio spreman otputovati, ali se teško razbolio.

Kasijan Lopes-Netto rodio se u Nantesu 14. siječnja 1607. Kapucinsko redovničko odijelo obukao je u samostanu u Angersu 16. veljače 1623. Gajeći uvijek svoje misionarsko zvanje, pošto je zaređen za svećenika, vjerovao je kako je došao trenutak da okruni svoju že­lju. Ali iznenada je u Rennesu izbila epidemija kuge, koja je harala više od godinu dana, od 1631. do 1632. Je li to bio znak? On se sav posvetio posluživanju zaraženih u bolnici izvan grada. Ostao je živ i zdrav. Nastavio je svoje studije. O. Josip iz Pariza, koji je pažljivo birao koga će poslati u misije, tada je bio provincijalni ministar Pariške provincije i vidio je u njemu prikladnu osobu. O. Kasijan primio je dopuštenje (obedijencu) i, nakon kraćeg zadržavanja u glavnom gradu, stigao je u Marseille, gdje se ukrcao na brod kojim je doputovao u Egipat, gdje ga je čekao o. Agatanđeo, koji je stigao u Aleppo 29. travnja 1629. i odmah prionuo svim žarom učenju arapskog jezika i zalagao se da pomogne vratiti u krilo Crkve raskolnike, posebno nastojeći pridobiti biskupe i nadbisku­pe. I doista je uspio pridobiti, osim mnogih Armenaca i Sirijaca, i jednoga grčkog biskupa, koji mu je trebao biti velika pomoć u katoličkoj misiji u Siriji, pobudivši ljubomoru nekog maronitskog uglednika. Agatanđeo je tada prenio svoje gorljivo zauzimanje iz Aleppa u mnoge naseobine u Libanonu, tako daje zaslužio naslov »apostol Libanona«. Drugi vid njegova misionarskog rada bilo je oslobađanje kršćanskih robova.

Pošto je u međuvremenu dovršena organizacija nove misije u Egiptu, nju je o. Josip iz Pariza povjerio o. Agatanđelu 1633. Među prvim misionarima koji su stigli iz Francuske bio je i o. Kasijan. Njih dvojica susrela su se u Aleksandriji i od tada su dijelili osta­tak svoga apostolskog djelovanja, pokušavajući ostvariti jedinstvo Koptske crkve i Rimske crkve. Obojica su se dala na učenje jezika gheez.

Prije nego su krenuli dublje u unutrašnjost Etiopije, Agatan­đeo i Kasijan, iskusni misionar i vatreni mladić, očeličili su svoj duh u Palestini na svetim Otkupiteljevim mjestima. Zatim su, uz pomoć nekog venecijanskog trgovca, stigli 1638. karavanu koja je išla prema obalama Crvenoga mora kroz Nubijsku pustinju. S drugim karavanama prešli su preko Massaua i stigli u Deborech u Seravvi na eritrejskoj visoravni, ali tamo ih nije čekala dobrodošlica, već zatvor. Bila je to posljedica zlobe luterana koji je novog nadbiskupa uspio nahuškati protiv dvojice misionara. Uz zlostav­ljanja su potom premješteni, potpuno goli, užadima vezani za re­pove životinja koje su jahali sami njihovi zatvorski čuvari. Stigli su u Gondar 5. kolovoza. O. Agatanđeo pozvao se na biskupa, ali nije znao za zavjeru lukavog Petra Leonea dok nije susreo abunu Markosa, novoga nadbiskupa, od kojega su dvojica misionara čula jedino klevete i prijetnje.

Dana 7. kolovoza 1638. ponovno ih je ispitao etiopski car Bazilid. Branili su katoličku vjeru i o. Kasijan, koji je dobro poznavao amharski jezik, obnovio je svoju ispovijest vjere. Odmah su osu­đeni na smrt. Uz bijes naroda dvojica ispovjedalaca odvučeni su do mjesta gdje je kazna trebala biti izvršena. Sve je bilo spremno, ali... nije bilo užeta za vješanje. Oni su ponudili svoje pasove. Tako su obješeni na vješala. Bilo je podne, kao kada je Isus raspet. Jedna ugledna abesinska ličnost u tom je trenutku ispovjedila katoličku vjeru i odrekla se krivovjerja. Ali abuna Markos, koji se sakrio u mnoštvu, naredio je da se dvojica osuđenika dokrajče kamenovanjem. Jedan je kamen izbio oko o. Agatanđelu. Gomila kamenja prekrila je okrvavljena mrtva tijela. Stanovnici Gondara promatrali su kako se iz onog kamenja izvija veliki stup svjetla.

Proces za proglašenje blaženim tih mučenika pokušao se provesti u 17. stoljeću, a pokrenut je 10. siječnja 1887. Sveti Pio X. prihvaća 27. travnja 1904. vjerodostojnost njihova mučeništva i 1. siječnja 1905. proglasio ih je blaženima.