sv. Leopold Mandić

Spomendan 19. rujna

Rodio se 27. prosinca 1804. u Camporossu, malom selu na zapadnoj ligurskoj obali kraj Ventimiglie, kao četvrti od petero djece Anzelma Croesea i Marije Antonije Gazzo, u seljačkoj obitelji. Nakon što je kraće vrijeme i bez previše oduševljenja pohađao školu, Ivan je sa sedam godina počeo raditi u obitelji vodeći na ispašu kravu, kao sigurno jamstvo za preživljavanje obitelji, a zatim je pomagao raditi u polju. Bio je to mali komad zemlje s kojega su Croese dobivali ulje, vino i povrće.

U obitelji se mnogo njegovala pobožnost prema Mariji: kada se, s nešto više od deset godina, teško razbolio, odnijeli su ga na hodočašće u Gospino svetište Madonna del Laghetto, kraj Nice. To ga se iskustvo duboko dojmilo i počeo je posjećivati franjevce, dobro upoznavši fra Ivana, brata konventualca iz mjesta. Polako je sazrijevalo njegovo zvanje, tako da je 14. listopada 1822. ušao kao trećoredac, s imenom fra Antun, u samostan manje braće konventualaca u Sestriju Ponenteu. Ali taj život, gotovo ugodniji nego u obitelji, nije zadovoljavao mladića koji je težio za posvemašnjim siromaštvom i za duhovnom meditacijom. Odlučio je stoga obući kapucinsko odijelo, a kada nije uspio dobiti pristanak poglavara za prelazak kapucinima, dogovorio se s o. Aleksandrom L'anepom iz Genove, kapucinom kojega je poznavao, i jednog jutra u kasnu jesen 1824. pobjegao je iz Sestrija i bio primljen kod Svetog Franje u Voltriju, kapucinskome mjestu nalik samotištu, gdje je, uzevši novo ime fra Franjo Marija, ostao gotovo tri godine kao pripravnik. Isticao se svojim duhom ljubavi do te mjere da je »davao siromasima vlastitu hranu, zadovoljavajući se ostatci ma koje bi našao nakon što bi ostali objedovali«, kako je izjavio jedan svjedok. 17. prosinca 1826., položio je zavjete u ruke o. Samuela Bocciarda iz Genove. Imao je nepune 22 godine, ali njegova duhovna zrelost uvjerila je poglavare da ga odmah pošalju u glavni samostan provincije, u onaj Bezgrešnog Začeća u Genovi, gdje je ostao sve do smrti. Taj je samostan bio središte mnogih redovničkih i društvenih djelatnosti: osim samostanskih obveza i službe apostolata, samostan je uključivao i provincijalnu kuriju, bolnicu, »tkaonicu« za potrebe braće, jednu ljekarnu otvorenu također za javnost, gdje je pružana i liječnička skrb, i službu za pružanje pomoći i za podjeljivanja drva kod mosta Bezgrešnog Začeća u luci. Tek pridošli brat bio je zaposlen sad na jednoj sad na drugoj dužnosti, prihvaćajući ponizno redom službe bolničara, kuhara, vrtlara, sakristana, »uvijek neumoran i vedar«, kaže se u procesima. 1831. starom skupljaču milostinje na selu, fra Piju iz Pontedecima, koji više nije mogao sam obavljati tu službu, pridružen je fra Franjo Marija. Počelo se tako nazirati ono njegovo zvanje i poslanje koje ga je učinilo najpoznatijim skupljačem milostinje u provinciji. Izvrstan uspjeh u »skupljanju milostinje po selu« potaknuo je gvardijana da mu povjeri »skupljanje milostinje u gradu«. Narod, koji je u njemu već nazirao svetost, nije više mogao bez njega. Toliko su se svi naviknuli na njegovu nazočnost na gradskim ulicama, da se jednostavno osjećala potreba za njim. Njegovi glavni sugovornici bile su kućanice, prodavačice, ljudi s mora, nosači u luci, djeca sa svojim malim problemima, trgovci koji su tražili savjet, bolesnici koje je išao posjećivati i kada je to iziskivalo poneku žrtvu, zatvorenici koji su tražili veću pravednost. Gospodin ga je obogaćivao karizmama kada je odgovarao na još neizrečena pitanja ili kada je govorio o dalekim i budućim stvarima. Glas o njemu proširio se i izvan grada, izvan naselja koja je posjećivao, i morao je s velikim naporom odgovarati na mnogobrojna pisma koja je primao. Svjetiljka njegove pobožnosti punila se najviše u tihim noćnim satima. Nastojao je ostati u molitvi na bezbroj načina: u čestim pohodima crkvama na koje je nailazio prolazeći gradskim ulicama, u meditacijama, poglavito o muci Kristovoj, vjernošću liturgijskim činima zajednice. A pokoru da i ne spominjemo: bio je krajnje strog prema samome sebi, spavao je na golim daskama, za obrok mu je bio dovoljan komadić kruha koji bi umakao u toplu vodu, nosio je samo grubo zakrpano odijelo, uvijek bosih nogu, godinama se hranio samo jednom dnevnom, stalno je koristio kostrijet i bič. Alije bio spreman, u poslušnosti, sa slobodom duha, biti pažljiviji, šireći, kako se čita u izvještajima, zaista ljubaznu svetost. U posljednjim godinama života još je više pooštrio mrtvljenja kojima se kažnjavao i nastavio ispunjavati svoje obveze, usprkos lome što ga je pogodilo teško oboljenje nogu. Kada je 1866. Genova bila pogođena epidemijom kuge, Franjo Marija, kako zbog svoga teškoga zdravstvenog stanja nije mogao priteći u pomoć bolesnicima, prikazao je svoj život za pobjedu nad zaraznom bolešću. Umro je nakon tri dana bolesti, 17. rujna 1866. i, istodobno, prema nekim izvorima iz toga doba, broj smrtnih slučajeva od kuge počeo je opadati. Papa Pio XI. proglasio ga je blaženim 30. lipnja 1929., a Ivan XXIII. svetim 9. prosinca 1962.