sv. Leopold Mandić

Spomendan 22. rujna

Lovro Mauricije Belvisotti (Ignacije) rodio se 5. lipnja 1686. u Santhiai (Vercelli). Sa sedam godina ostao je siroče bez oca i majka se brinula za njegovu naobrazbu povjerivši ga jednom pobožnom i učenom svećeniku, njegovu rođaku. Zatim je otišao u Vercelli na viši studij i 1710. bio je zaređen za svećenika.

Rodna Santhia, želeći imati svojega građanina, izabrala ga je za kanonika upravitelja glasovite kanoničke crkve u Santhiai. Plemićka obitelj Avogadro izabrala ga je pak za župnika župe Casmova Elso, koja je bila pod njihovom zaštitom. Ali toliko traženi don Belvisotti nije se htio primiti ni jedne ni druge službe, već jednog dana pobježe u Torino, dobivši od provincijalnog ministra kapucina dopuštenje da bude pripušten među njih kao novak.

 »Ali zašto prekinuti tako lijepu karijeru i plodnu duhovnim plodovima?«, pitao ga je u čudu otac provincijal. »Oče, na tim lovorikama moje srce nikako da nađe mira. Osjećam u dnu duše glas koji mi ponavlja: Ako želiš naći mir, trebaš vršiti volju Božju kroz poslušnost.'« Tako je don Belvisotti postao fra Ignacije iz Santhiae u novicijatu. Njegova postojanost u težnji za savršenstvom, potpuno, zauzeto, spontano i radosno opsluživanje kapucinskoga života, izazivali su divljenje i kod najstarijih redovnika u novicijatu. Na provincijskom kapitulu 31. kolovoza 1731. izabran je za zamjenika mjesnog poglavara i učitelja novaka u Mondovi. Tijekom četrnaest godina obnašanja službe magistra, blaženik je potpisao zavjete 121 novaku, od koji su se neki isticali u krepostima i umrli na glasu svetosti. Potresna su svjedočanstva tih redovnika o krepostima njihova učitelja. Otac Ignacije znao je pobuditi u mladima težnju za vršenjem Pravila i Konstitucija; njegova domišljatost blistala je u svođenju raznih djelovanja, a njihovo jedincato izvorno počelo: ljubavi. Dakako da je ljubav stroga i zahtjevna: učitelj je bio nepopustljiv kada je riječ o samoodricanju, ali upravo je tu dolazio do punog izražaja njegov odgojni dar. Znao je oduševiti mlade za krepost, za žrtvu, nije htio nalagati neki čin strogosti koji ne bi prije toga ušao u »igru ljubavi«, kako je znao govoriti. Krajnja obazrivost i nježnost nazvana »majčinskom« osigurat će mu najveće poštovanje i nezadrživo odgojno pronicanje u duh njegovih mladića. Novaku koji je postao misionar u Kongu, Bernardinu iz Vezza, koji je bio spriječen zbog teške upale očiju nastavili apostolsku djelatnost, darovao je svoje oči preuzimajući na sebe učenikovu bolest s herojskim činom. Misionar je ozdravio, ali jadnog učitelja bolest je tako teško pogodila da je morao napustiti svoju službu »na najveću žalost čitave redovničke obitelji". Blaženik se nije nikada kajao zbog te svoje dragovoljne žrtve, nije se čudio zbog te bolesti: ta svatko je morao nositi svoj križ! Ignacije nije službeno bio propovjednik, ali kada mu je poslušnost naložila da svake nedjelje poučava katekizmu braću laike i zatim da održi duhovne vježbe redovničkoj zajednici na Monteu, bez oklijevanja je to prihvatio i u tome je imao toliko uspjeha da su na pouke iz vjere s velikim oduševljenjem dolazili i poglavari, profesori teologije i propovjednici. Tako je tijekom više od dvadeset godina uzastopno bio na Monteu kao »svijeća na svijećnjaku«, svjetlo nauka i plamen ljubavi. Sa svojim propovijedanjem u samostanu prestao je tek dvije godine prije smrti, u osamdeset i drugoj godini života! Kada je 1744. blaženik oslobođen službe učitelja novaka, u Pijemontu je bijesnio rat protiv Francuske, a s ratom i kuga. Kralj Sardinije Karlo Emanuel III. htio je kapucine za vojne kapelane i o. Ignacije je bez oklijevanja pošao u Asti, Aleksandriju, Vinovo, gdje god se vojna bolnica premještala za bojnim poljem. Oko dvije godine, prijašnji učitelj i veliki isposnik, bio je dobri Samarijanac koji je tješio i viđao rane ranjenima. Mnoga su braća postala žrtvom epidemije. Bitka protiv neprijatelja i protiv kuge završila je 1746., a o. Ignacije vratio se na kapucinski Monte, koji će, u posljednjih dvadeset pet godina života, postat i vojarnom njegove serafske i miroljubive vojske, u kojoj će junački stupanj svih kreposti združiti s čudesnom djelotvornošću njegovih blagoslova. Siromasi i bolesnici brzo su upoznali veliko srce toga kapucina, kojeg se često moglo vidjeti na gradskim ulicama, te su mu se utjecali bez bojazni da će ga uznemiriti; znali su da se ne boji pokucati na vrata bogatih, koji zbog njegovih velikih zasluga nisu dopuštali da ode praznih ruku, a i plemići su se ponosili suradnjom s ocem kao službenikom Božje providnosti. Tako je siromašni kapucin s Montea, pobratimivši se sa siromašnima, održao u Torinu živom onu tradiciju ljubavi i dobročinstva. Ljubav se nije sastojala samo od kruha. Blagoslovi koje je otac donosio bolesnima u potkrovljima i za koje se molilo na Monteu pokorničkim procesijama ili procesijama koje su odande kretale, uz podnevno zvono za Angelus, donosili su, među bolesne, čudesne plodove trenutačnih ozdravljenja. Blaženik je boravio posljednje dvije godine (1768.-1770.) u bolnici svoga samostana, nastavljajući blagoslivljati, ispovijedali, savjetovati one koji su se njemu utjecali. Kao da je njegov život već bio prožet i preobražen u Raspetoga, kojega on nije mogao udaljit i od svoga pogleda. U pretposljednjem mjesecu života (kolovoz 1770.) braća su ga zatekla u bolničkoj kapeli kako stoji pred raspelom na ultaru, s rukama raširenim u obliku križa, nepokretan, tijelom uzdignutim iznad zemlje. Nije to bilo prvi puta da se ustanovilo kako gaje unutarnji neprekidni razgovor s Bogom činio odsutnim, tako da su ga subraća i novaci morali dobro protresti da bi ih čuo. Smrtnu borbu prihvatio je s vedrinom. »Oče gvardijane, može se pročitati da su neki sveci pred smrću drhtali; ja se, naprotiv, osjećam tako smiren te se zapravo bojim da se previše pouzdajem. Iskažite mi ljubav i dajte mi svoj savjet!« Ohrabrujući glas koji je govorio umjesto Boga smirio ga je. Otkucavala je ponoć 22. rujna 1770. Na poziv poglavara: »Putuj, dušo kršćanska... Amen«, o. Ignacije je, kao da odgovara na poziv da pohita primiti priželjkivanu čast, završio svoje posljednje putovanje.