sv. Leopold Mandić

Spomendan 23. rujna

Franjo Forgione, seljak, rođen u Pietrelcini, u četvrti Castello, 25. svibnja 1887., nosio je u svojim genima snažnu i otvorenu, štoviše oštru, narav svoga naroda: naroda kušanog - osobito tada hladnim zimama i ljetnim vrućinama, naučena trpjeti u tišini, govoriti istinu a ne gledati nikomu u lice, prepoznavati u siromašnom narodu veličinu upisanu u svako Božje dijete. Tu gotovo oštru narav - koja je, s godinama, izbijala na vidjelo i u ispovjedaonici i koja mu je, obrađena milošću, davala snagu uvijek stvari nazivati pravim imenom, bez ljudskog obzira i ne mareći hoće li se zbog toga nekome svidjeti ili ne - naslijedio je od svojih roditelja, koje je usto resila duhovitost. Bili su uvijek spremni za šalu, vješti pripovjedači i kadri oko sebe okupiti pozorno slušateljstvo.

Franjo je obukao kapucinski habit u siječnju 1903. - kao mladič, kako je tada bio čest običaj, i od tada će biti uvijek, za sve, fra Pio iz Pietrelcine. Godine 1908., iz zdravstvenih razloga, morao je napustiti život u samostanu; nastavio je studirati privatno i 10. kolovoza 1910., na blagdan sv. Lovre (sluteći, možda, dugo mučeništvo s kojim će se morati nositi u nadolazećim godinama), zaređen je za svećenika. Također zbog zdravlja, nastavlja, ipak, živjeti u obitelji sve do 1916., održavajući živu povezanost sa svijetom svoga dječaštva i mladenaštva, savršeno se povezavši s narodom, kojemu se obraćao narječjem kojim govori od rođenja. Dana 17. veljače 1916. konačno se vratio samostanskom životu, namješten u samostansku zajednicu sv. Ane u Foggi. Već u tim godinama počela se oko njega okupljati duhovna obitelj, koja je svakog dana postajala sve veća, za koju se on brinuo kroz razgovore, poticaje i, napose, mnogobrojna dopisivanja, koje je prekinuo nakon nekoliko godina iz poslušnosti prema odlukama crkvene vlasti. U rujnu 1916. premješten je u San Giovanni Rotondo gdje je ostao trajno sve do smrti, pedeset i dvije godine. Dana 20. rujna 1918. primio je stigme (Isusove rane), koje će nositi na svome tijelu sve do smrti. On sam, nešto više od mjesec dana kasnije (22. listopada), u pismu svome duhovnom ocu opisao je taj čudesni trenutak: »Bio sam u koru, nakon odslužene mise, kada me iznenada obuzeo spokoj sličan nekom blagom snu. Sva unutarnja i vanjska osjetila, a jednako tako i same duševne sposobnosti, nalazili su se u nekome neopisivom spokoju [...] I dok se sve to događalo, našao sam se pred tajanstvenom Osobom.« Kada se ona povukla, o. Pio je opazio da su njegove ruke, noge i prsa »probijeni i iz njih je tekla krv«. Ista ta Osoba ukazala mu se mjesec i pol dana prije, 5. kolovoza, i u tom se susretu dogodila transverberacija, to jest bok mu je proboden. Čudesni su događaji, bez ikakve sumnje, proširili glas o o. Piju, ali su mu također donijeli i ne male probleme: između 1922. i 1923. u vezi s njim su donesene odredbe, mjera predostrožnosti Svetog oficija, u kojima se tvrdi da nije riječ o »nadnaravnim činjenicama« te se naređuje bratu da ne služi javno misu i da ne odgovara osobno ili preko drugih - na pisma koja su mu upućena. Ocu Piju je 1931. zabranjeno obavljanje svih službi (mogao je samo slaviti misu privatno). Ipak, 1933. dopušteno mu je ponovno javno slaviti misu, a godinu dana poslije ponovno mu je dopušteno ispovijedati. Godine 1960., nakon novog pohoda predstavnika Svete Stolice, o. Piju su nametnute nove restrikcije, ali 1964. kardinal Ottaviani priopćava da o. Pio može ponovno slobodno obavljati svoju službu. Međutim, 1947., dok rane rata još uvijek nisu bile zacijelile, započeli su radovi na izgradnji »Kuće za ublažavanje boli«, koja je otvorena 5. svibnja 1956. i istodobno nastaju, kao duhovna podrška »Kući ublažavanja«, »Molitvene skupine«, danas prisutne po čitavome svijetu: »Bez molitve« - govorio je o. Pio - »naša Kuća za ublažavanje boli pomalo je poput biljke bez zraka i sunca.« Glas o strogom fratru, koji nije bio uvijek blagonaklon prema svojim posjetiteljima, posebno kada bi vidio da nemaju nužne uvjete za pravi put obraćenja, sve se više širio: beskrajno mnoštvo (bezimeni hodočasnici, osobe iz javnog života, ljudi iz kulture...) dolazili su u San Giovanni Rotondo, prolazeći puni nade onom - već utrtom stazom koja je stoljećima bila jedva nešto više od polunapuštene kozje staze. Kada se 23. rujna 1968., u 2.30 sati ujutro, o. Pijo savim pridružio svome Gospodinu, vjernici i nevjernici govorili su medu sobom kako su uvjereni da je umro svetac. Prije svega, o. Pio bio je čovjek ispovjedaonice, jer je vrlo mnogo vremena posvetio toj odgovornoj službi i jer je u njezinu obavljanju bio obdaren izvanrednim rasuđivanjem: dovoljan mu je bio samo jedan pogled da shvati istinsko raspoloženje pokornika i da prodre do najdubljih kutaka duše, naslućujući često skrivene drame, brižno skrivane stare grijehe, sumnje koje su razdirale ljudsko srce i duboka pitanja. Znao je čitati po istini u srcu svakoga i odlučno zariti skalpel u ranu, kako to znaju učiniti samo Božji ljudi, to jest oni koji rade jedino za slavu Gospodnju i za dobro duša. Dakako, nije bio čovjek koji bi lako popustio, uvjeren (može li se reći da je bio u krivu?) da čitav Pariz ne vrijedi koliko jedna misa. Stvarno zaljubljen u Boga, bio je slobodan čovjek, slobodan od svakog ljudskog obzira, sve do te mjere da se koji put pokazivao premalo ljubaznim ili nasrtljivim: nikomu nije gledao u lice, svakomu je rekao što ga je išlo, spreman iskazati pažnju nekoj vrlo poniznoj ženi također kada mu je najavljen posjet neke princeze kraljevske krvi (koja je zbog toga morala čekati strpljivo na svoj red). Na kraju, o. Pio je ljubio jednakom ljubavlju Krista i Zaručnicu Kristovu, Rimsku Crkvu, koju je on uvijek smatrao svojom majkom, i onda kada je zbog nje mnogo trpio i kada je imao priliku vidjeti bore na njezinu licu. Kao pravi sin Franje Asiškoga, i on je gajio »veliku vjeru u svećenike koji žive na način Svete Rimske Crkve«. Doista je istina da su se u životu o. Pija ponovila još jednom, i to na čudesan način, čudesna djela svetaca: osoba koje se »ne rađaju slučajno, ne dolaze omaškom, već su znakovi u prostoru i vremenu u kojemu žive i proroštva Božja, to jest njegovi sudovi i njegove pouke, za naš život i za našu budućnost. Stoga su dar milosti, a s darovima Božjim nije se šaliti. Treba ih biti dostojan i prihvatiti njihovu vrijednost i značenje u vremenu koje nam je dano za život« (G. Chiaretti). Hoćemo li to biti kadri?