sv. Leopold Mandić

Spomendan 12. siječnja

Filip Latino (Bernard) rodio se u Corleoneu (na Siciliji) 6. veljače 1605. Vrlo zarana počeo je njegovati pobožnost prema raspetom Kristu i Djevici Mariji te bio privržen molitvi i sakramentima u crkvama rodnoga kraja. Nedostatak mu je bio što se znao brzo razjariti i isukati mač kada bi bio izazvan, osobito kada je trebalo braniti bližnjega.
Ta »usplamtjelost« zabrinjavala je njegove roditelje, posebno kada je Filip ranio u ruku nekog oholog izazivača. No dvoboj s Vidom Caninom, potkupljenim plaćenikom ubojicom, koji se 1624. odigrao naočigled mnogih, kada je Filip imao 19 godina, snažno je odjeknuo. Plaćeni je ubojica ondje ostao bez ruke, a Filipa, kojega su smatrali »prvim mačevaocem Sicilije«, to je potreslo do dna duše te je zatražio oproštenje od ranjenika s kojim se poslije sprijateljio. 

Redovnički je poziv u njemu sazrio za jedne krize sa zdravljem, koja se smirila kada je, u dobi od oko 27 godina, 13. prosinca 1631. obukao kapucinsko odijelo u novicijatu u Caltanissetti, odabravši braću koja su bila najbliža narodnim slojevima i uzevši ime brat Bernard.
Njegov život kao kapucina bio je u znaku stalnog rasta u krepostima. Boravio je u raznim samostanima u provinciji, u Bisacquinu, Bivoni, Castelvetranu, Burgiu, Partinicu Agrigentu, Chiusi, Caltabellotti, Polizzi, a možda i u Salemiju i Monrealu. Posljednjih 15 godina života proveo u Palermu, gdje ga je 12. siječnja 1677. zatekla sestrica smrt.
Čini se da je nedugo nakon položenih zavjeta boravio u Castronovu i da je djelovao u Corleoneu nekoliko godina prije svoga konačnog premještaja u samostan u Palermu. Nikada nije bio vratar, a možda ni skupljač milostinje. Isključivo je bio kuhar ili pomoćnik kuhara. Ali on je uz to prihvaćao brigu za bolesnike i niz dodatnih poslova samo da bude svima koristan. Tako je braći koja su bila preopterećena poslovima i svećenicima prao njihovo rublje. Prao je rublje gotovo svoj svojoj braći. Tako opuštena jednostavnost života, u skromnoj i skrovitoj sredini siromašnih kapucinskih mjestašaca, nije spriječila da njegov lik prođe nezapaženo. Miris njegovih kreposti brzo se proširio izvan samostanskih zidova. Isprepletenost čina i izreka, koja je mirisala na herojsku, a da se i ne spominje nevjerojatna pokora i mrtvljenja, čine objektivan i istaknut splet njegove duhovne osobnosti.
Svjedočanstva u postupcima za proglašenje blaženim obilno izvješćuju o njegovu načinu života i postaju divna pripovijest o posebnim značajkama njegove osobnosti, blage i jake poput njegove domovine: »Uvijek nas je hrabrio da ljubimo Boga i činimo pokoru za svoje grijehe.« »Uvijek je bio pažljivu molitvi... Kada je odlazio u crkvu, obilno se častio molitvom i sjedinjenjem s Bogom.« Tada bi vrijeme iščezavalo i često bi padao u zanos i ushićenje. Nakon što bi izmolio ponoćni matutin, fra Bernard je ostajao u crkvi jer - kako je tumačio - »nije dobro da Presveti Sakrament ostane sam; on mu je pravio društvo sve dok ne bi došla druga braća«. I kada je bio kuhar ili je obavljao druge službe, nalazio je vremena da pomogne sakristanu, da ostane što je moguće bliže svetohraništu. Protivno običaju onoga doba, pričešćivao se svakodnevno, tako da su mu poglavari posljednjih godina života, kada je već bio malaksao zbog stalne pokore, povjerili kao zadatak da poslužuje kod oltara.
Kao pravog kapucina, koji je čeznuo za kapucinskim početcima, privlačilo ga je i oduševljavalo iskustvo »pustinjačkog života«, gotovo se vraćao u ozračje prvih kapucina. Svoju ljubav prema Majci Božjoj izražavao je na bezbroj načina. U kuhinji je uredio mali oltar (to je bio raširen običaj medu kapucinskom braćom kuharima), posvećen samo Djevici, i tu je, kada bi za to našao vremena, nalazio radost duboke nutarnje molitve. Taj mali oltar kitio je »cvijećem i mirisnim biljem ne samo za marijanske blagdane već i svake subote, kao da si je htio tim mirisima što više približiti lik svoje presvete Majke«.
Na kojem god bi se mjestu našao, u crkvi, na koru, u blagovaonici, čim bi začuo da se izgovaraju ili pjevaju riječi: Slava Ocu, prostirao bi se na zemlju ljubeći pod s dubokim poštovanjem. Zaljubljen u muku Kristovu, smatrao je predragocjenim malo raspelo naslikano na običnome drvenom križiću.
Moglo bi se reći kako je on čitavu godinu pretvorio u trajnu korizmu. Jeo je samo pocrnjele korice ili male komadiće preostaloga suhog kruha, umočene u vodu zagorčenu neukusnim travama, uvijek klečeći, iza vrata blagovaonice. Jeo je iz okrnjene posude i koristio trošnu krpu namjesto ubrusa. Iz takve strogosti prema sebi procvala je mirisna čistoća. Običavao je reći da »bolovi odmah prolaze, ali čistoća srca i redovničke kreposti pravi su uresi duše«.
Bio je nježan i blag u ophođenju prema drugima, radostan i pun života, što ostavlja bez daha. Nikada ga nisu vidjeli »da se srdi na nekoga ili da se tuži na nekoga ili da prigovara bližnjemu«, niti je ikada govorio zlo o drugome, dapače »nije nikada otkrivao pogreške kod drugih«. Braću strance svečano je dočekivao, prao im noge i pružao im druge usluge kako bi se što bolje okrijepili, uvijek ponavljajući, kao neku radosnu uzrečicu, »za ljubav Božju, za ljubav Božju«. Bila je nadalje svima poznata njegova velika sposobnost tješenja nevoljnika. Siromasima je uvijek bio na raspolaganju, ali ako bi dolazili znatiželjnici, pa bili oni i uvažene osobe, nigdje ga se ne bi moglo pronaći. Za bolesnike je imao majčinsko srce. Njegova je sućut bila neiscrpna. Njegovati ih i posluživati bila je njegova sreća.
Kao sijač čudesa, morao je voditi veliku borbu s đavlom, počevši od novicijata. No on je uvijek pobjeđivao svojom poniznošću, pokorom i svojim drvenim križićem. Na samrtnoj postelji bio je nestrpljiv da što prije poleti prema nebeskoj domovini. Primivši posljednji blagoslov, s radošću ponovi: »Idemo, idemo!« i izdahnu. Bilo je 14 sati u srijedu 12. siječnja 1667.