sv. Leopold Mandić

Spomendan 11. svibnja

Vinko Cadello Peis (Ignacije) rodio se 10. prosinca 1701. u Laconiju, na južnom rubu sardinske planinske pokrajine. Podrazumijevalo se da će biti seljak kao njegovi roditelji. Njegovi su ukućani u njega ucijepili evanđeoski virus, tako da su mu, već kao djetetu, mještani dali nadimak lu santuxeddu - svetonja. Nije pohađao školu nijedan dan i nikada nije naučio pisati, ali je svakog dana sudjelovao na misi, koja se u to doba služila prije zore, i na njoj je posluživao kao ministrant. Još nije imao ni sedam godina kada je, prema tadašnjem običaju, primio sakrament potvrde (17. svibnja 1707.). Svetonja je ostao takav, prema svjedočanstvima, i u nježnoj i teškoj dobi djetinjstva i rane mladosti, a takvim su ga smatrali i kada ga je, s osamnaest godina, bolest prikovala uz krevet kroz duže vrijeme i dovela ga do ruba života. Tada je obećao Bogu da će, ako preživi, postati franjevac.

Vinko je ozdravio, ali zavjet nije održao. Nikada nećemo saznati - sa sigurnošću - razloge zbog kojih je mladić zaboravio dano obećanje. Jednog jutra u jesen 1721., uputivši se jašući na konju prema Sardinskoj visoravni, zamalo se dogodila tragedija: najednom je životinja počela kao pobješnjela trčati, a Vinko, koji je već bio gotovo potpuno izgubio kontrolu, izbezumljen je gledao u ponor koji se pružao uz sam rub brdske staze, posve uvjeren da će prije ili kasnije završiti u njemu. Kada je već bio uvjeren da mu je odzvonilo, konj se nenadano zaustavio, ostavivši mladića iscrpljenog i posve oznojenog, problijedjelog od straha. Tek kada je došao k sebi, Vinko se sjetio svoga zavjeta kojega nije ispunio. Zato je u taj čas odlučio ispuniti ga.

Početkom studenoga te 1721. Vinko je, u pratnji oca, došao u Cagliari, u samostan u Buoncammino, te je 10. studenoga obukao kapucinsko redovničko odijelo te dobio ime Ignacije i započeo godinu novicijata.

Idućih dvadeset godina ostalo je obavijeno šutnjom, koju je teško probiti: iz toga dugog razdoblja postoje malobrojna i proturječna svjedočanstva. Bio je najvjerojatnije u Iglesiasu pa zatim u Domusnovasu, gdje je obavljao različite poslove jer se ni u jednoj službi nije uspijevao dugo zadržati. U Cagliari je stigao oko 1742. i otada pa sve do svoje smrti prolazio je ulicama grada s bisagama na ramenu. U Cagliariju je poznavao svaki kamen i lica svih ljudi. Ulazio je u svaku kuću - bile one siromašne ili bogate, prošeci kruh i darivajući drugi kruh, kruh evanđelja, koje je naviještao na jednostavan, ali vrlo učinkovit način, osobito djeci i siromašnom puku, koji je osjećao da ih prihvaća i ljubi, shvaća i brani.

Oko toga dobrog brata, prijatelja djece i bliskog patnicima, koji je znao pronicati srca, koji je svome tijelu nametao tešku pokoru i od Boga zadobio dar čudesa i predviđanja, ubrzo se počela raspredati legenda. Glas o njemu pronio se čitavim Cagliarijem i on je postao važan dio grada. I vrlo ugledne ličnosti dolazile su pitati ga za savjet i preporučivati se u njegove molitve. Opisivanje čuda zauzima toliko velik prostor u svjedočanstvima zabilježenima u postupcima za proglašenje blaženim i svetim, da bi nam se svjedočanstva mogla činiti čak dosadnima kada ne bismo ipak imali jedno izvan svake sumnje, ako ni zbog čega drugog, a onda zato jer ga je sastavio jedan protestantski pastor, bez ikakve namjere da potpomogne proglašenje fratra svetim. On se zove Josip Fuos i došao je u Cagliari 1773. kao kapelan u pratnji njemačke vojne postrojbe i tu ostao nekoliko godina. Godine 1780., u Lipsiji, sabrao je u jednoj knjizi (Sardegna nel 1773-1776, tiskana na njemačkom jeziku) pisma koja je pisao u tim godinama: »Svakog dana« - piše pastor u jednom od njih - »vidimo neko sveto stvorenje kako prosi po gradu [...]. On može učiniti da se za njim kolutaju cijeli sirevi ako mu se zbog nečovječnosti odbije jedan komad. Ako mu neki kupac žita uzme njegov kruh koji je dobio kao milostinju, iz njega počne šikljati krv; ako mu neki lakrdijaš ponudi da mu uljem napuni platnenu vreću, on ga odnese kući ne prolivši ni kapi. I mlade gospođe u poodmakloj trudnoći mole ga za sretan ishod poroda, a njihovo pouzdanje u njega moralo je biti doista duboko i nedvojbeno, jer je to sijed čovjek u kasnim godinama, koji je već jednom nogom u grobu.«

Spisateljica i dobitnica Nobelove nagrade Gracija Deledda, pozivajući se na tvrdnju jednog od životopisaca svetog brata, naglašava da on »nije napisao ni jedan redak, jer je bio nepismen; nije ostavio nikakav nauk, jer nije bio filozof; nije osnovao ni jedan red, jer nije bio čovjek genijalnih i odvažnih pothvata. Fra Ignacije je bio siromašni brat koji je skupljao milodare, sluga sviju, posljednji od svih ljudi, a ipak je bio čovjek kojega se najviše spominjalo u Sardiniji u 18. stoljeću.« 

U Petak 11. svibnja 1781. u 15 sati je zvono samostana u Buoncamminu, pošto je najavilo Gospodinovu smrtnu muku, označilo i smrt jednog redovnika. Nije trebalo dugo da se vijest proširi po svim ulicama grada.

Njezinu još bržem širenju pridonijelo je ime fra Ignacija, pokojnog redovnika o kojem su već svi govorili. Nastalo je tada jedinstveno natjecanje među Kaljaranima. Svatko je želio prije drugih stići u samostan i odati poštovanje franjevcu. Tako se stvorila beskonačno duga povorka pred pokojnikom, silom prekinuta uvečer da bi se nastavila drugog dana s još većim mnoštvom.

Bilo je potresno. Uistinu se rijetko može vidjeti toliko okupljeno mnoštvo, u kojem su se skromnom puku pridružili svjetovni moćnici. I sam potkralj Sardinije, u pratnji generalnog vikara biskupije, zaustavio se pred odrom pokojnika. Dva dana poslije, u nedjelju održana je pogrebna misa - pravo klicanje od veselja - koja je jednom zauvijek zapečatila privržen odnos grada i njegova »sveca« (koji je to bio odmah, bar po sudu naroda). No fra Ignacijevu povijest resi zbunjujuća običnost! Čak i čudesa, tako obilno posvjedočena u spisima kanonskih crkvenih postupaka, činila su se gotovo kao nešto očekivano, obično, kao prirodno ispunjenje života koji je bio više anđeoski nego ljudski.

Postupak za proglašenje blaženim započeo je 16. srpnja 1844. Papa Pio IX. je 26. svibnja 1869. proglasio herojski stupanj njegovih kreposti. Pio XII. proglasio ga je blaženim 16. lipnja 1940. Isti ga je papa uvrstio u popis svetaca 21. listopada 1951.