sv. Leopold Mandić

Spomendan 13. kolovoza

Spašavatelj kršćanstva u Europi i apostol oproštenja

Blaženi Marko iz Aviana (Pardenone) rodio se 17. studenoga 1631. od uglednih roditelja Marka Cristoforija Ruže Zanoni i na krštenju je dobio ime Karlo Dominik, prvu poduku primio je od seoskog učitelja i, kada je za to navršio dob, roditelji su ga dali u isusovački zavod u Gorici. Dječak, bojažljiva karaktera, ali sanjar, ponesen oduševljenjem, jednoga se dana, prilikom povratka pitomaca sa šetnje, nije javio prilikom prozivke. Pobjegao je kako bi otišao obratiti Turke. Nakon dva dana pješačenja, iscrpljen je pokucao na vrata kapucinskog samostana u Kopru. Mladenačka se kriza riješila Božjim pozivom u samostan i 21. studenoga 1648. oblači kapucinsko redovničko odijelo u novicijatu u Coneglianu, promijenivši krsno ime u Marko.

Primivši svećeničko ređenje 18. rujna 1655., odmah je započeo apostolat riječi. Godine 1670. bio je imenovan poglavarom samostana u Bellunu i, dvije godine poslije, samostana u Oderzu. Teret odgovornosti ipak je priječio njegovu duboku želju za samoćom i molitvom. Zato su ga poglavari, prihvativši njegovu molbu, premjestili u Padovu. Ondje je jedan njegov svečani govor, koji je blaženik trebao održati iz poslušnosti pred velikim mnoštvom učenih ljudi grada, otkrio njegovu veličinu, možda ne toliko u govorničkoj vještini koliko u čudesnom događaju.
Od tada započinje njegov intenzivan život, koji je Marka odveo na putove ne samo na venecijansko područje nego gotovo po cijeloj Europi. Te propovijedi i putovanja bili su obilježeni sve većim glasom o čudotvornosti. Marko je izbjegavao, koliko god je bilo moguće, slavu i provodio strog i duboko pobožan život.
Glas o njemu pronio se izvan granica Italije. Poglavarima i papi počeli su pristizati zahtjevi da dođe k njima taj izvanredni apostol. U neumornome apostolskom djelovanju prošao je u više navrata gotovo cijelu Europu. Njegovo su propovijedanje pratili brojni Božji čudesni zahvati. U misionarskom i apostolskom propovijedanju posebno je naglašavao važnost i djelotvornost »savršenog čina pokajanja«.
Događanja iz toga doba dovela su Marka u Beč i pripremila ga za velik zadatak koji obilježava drugo razdoblje njegova života, za borbu protiv Turaka. Oni su u svojem napredovanju došli sve do pod Beč, koji su opsjedali. Ujedinivši katoličke vladare Europe, izuzev francuskog kralja Luja XIV., uspio je konačno slomiti islam u Europi razbijanjem turske opsade Beča i sjajnom pobjedom 12. rujna 1683.
Marko, potaknut žarom i živim preporukama Inocenta XI., otputovao je na bojno polje, pobijedio odupiranja, ublažio nesloge, oduševljavao vojnike i posebno hrabrog Ivana Sobjeskog poticao na nepokolebljivo utjecanje u Božju pomoć - i Beč je bio oslobođen (1683.).
Blaženik, u izvještaju papi o blistavoj pobjedi kod Beču, potvrđuje da se oslobođenje dogodilo »čudom«. Pobjeda je izborena, neprijatelj je natjeran u bijeg i oslobođena su druga područja i okupirani gradovi. I da nije bilo čestih podijeljenosti među vladarima, mogli su postići još veće uspjehe protiv turske najezde. To će se postići dodatnim naporom i zalaganjem o. Marka i prijedlozima njegovih strateških planova.
Snagom volje i ugledom uspio je konačno slomiti islam u Europi bitkama u Budimpešti (1684.-1686.), Neuhauselu (1685.), Mohaču (1687.) i Beogradu (1688.), sve do sklapanja mira u Karlovcima (1689.). Godine 1684. uspio je postići da u Svetu ligu uđe i Venecija. Običavao je govoriti kako bi, da je imao priliku govoriti s Lujom XIV., i njega bio uvjerio.
Posljednjih dvadeset godina poduzimao je naporna apostolska putovanja po čitavoj Europi. Ona su uslijedila uvijek iz poslušnosti i na zahtjev poglavara Reda ili na izričito traženje Svete Stolice. Europski uglednici stalno su ga tražili i nudili mu svoje prijateljstvo.
U svibnju 1699. krenuo je na posljednje putovanje u Beč. Njegovo je zdravlje bilo već jako narušeno i neprestano se pogoršavalo. Govorio bi: »Ne mogu više, ali papa naređuje.« Bolovao je od tumora koji ga je izjedao. Apostolski nuncij Andrija Santa Croce osobno je prenio bolesniku apostolski blagoslov pape Inocenta XII. Otac Marko primio je sakrament bolesničkog pomazanja i obnovio redovničke zavjete. Držeći u rukama križ, blago je preminuo 13. kolovoza 1699. u carevoj nazočnosti. Nakon svečanih pogrebnih obreda, njegovo je tijelo našlo svoj konačni počinak u kapucinskoj crkvi u Beču, uz carske grobnice.
Oca Marka mogli bismo okarakterizirati kao čovjeka izvanredne osobnosti, svećenika i redovnika, evanđeoskog propovjednika i Kristova svjedoka u svim okolnostima. Najčešće ga poznavatelji ističu kao apostola »savršenog čina pokajanja«, vjernog službenika milosrđa i oproštenja. Osim toga blaženi je Marko bio duhovni iscjelitelj Europe u svome dobu, čudesni i strpljivi graditelj njezine slobode i jedinstva. Ukratko, bio je apostol oproštenja, promicatelj mira i spašavatelj Europe.
Godine 1891. započeo je u Beču i u Veneciji redovni informativni proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim. 6. srpnja 1991. Ivan Pavao II. proglašava herojski stupanj kreposti o. Marka. Već 2003., na Trgu sv. Petra u Rimu, 27. travnja isti ga papa proglašava blaženim, uzdižući ga tako na čast oltara.