sv. Leopold Mandić

Rijeka, (IKA) - Svečanim euharistijskim slavljem i sjednicom u crkvi Gospe Lurdske u Rijeci je u nedjelju, 9. veljače, svečano završen dijecezanski proces za proglašenje blaženim sluge Božjega fra Ante Josipa Tomičića, kapucinskog časnog brata. Svečano misno slavlje predvodio je riječki nadbiskup Ivan Devčić, a u koncelebraciju su bili gospićko-senjski biskup Mile Bogović i krčki biskup Valter Župan te tridesetak svećenika.

Kapucinska crkva bila je do posljednjega mjesta ispunjena brojnim vjernicima iz Riječke nadbiskupije, Krčke biskupije, Zagreba i rodne fra Antine Like. Zaključujući svečanost, riječki nadbiskup je rekao kako je sluga Božji fra Ante Tomičić bio za svoga života duhovni most koji je povezivao vjernike iz svih biskupija današnje Riječke metropolije. Naime, riječki Autobusni kolodvor nalazi se ispred kapucinske crkve Gospe Lurdske u koju su brojni vjernici, dolazeći u Rijeku po raznim poslovima, navraćali, a fra Ante ih je tamo dočekivao, s njima ljubazno razgovarao, slušao o njihovim problemima, tješio ih i savjetovao. U završnoj riječi nadbiskup je još istaknuo: „Lika je rodila još jednog junaka, ovaj put junaka kršćanske vjere, kojom je on obasjao cijelu našu domovinu, a posebno našu Riječku metropoliju. Zato ga se pravom može nazvati duhovnim cvijetom ove krajevne Crkve". 

Osvrćući se na evanđelje u kojemu Isus svojim učenicima poručuje 'Vi ste sol zemlje. Vi ste svjetlo svijeta!', nadbiskup je istaknuo kako razna značenja Isusovih prispodoba o 'soli' i 'svjetlosti' dobro znaju tumačiti mnogi egzegete i teolozi, ali još bolje i uvjerljivije od njih to čine sveci jer oni svojim životom svjedoče ono što drugi teoretski tumače. Oni su, istaknuo je nadbiskup citirajući sv. Pavla 'svijetla u svijetu', (Fil 2,15), koja zrakama Kristove ljubavi svijet obasjavaju. Mnogi posjetitelji crkve Gospe Lurdske na riječkoj Žabici osjetili su da takvo posebno svjetlo isijava skromni i ponizni kapucinski brat fra Ante Josip Tomičić. 

U propovijedi nadbiskup je naveo i svjedočanstva nekih svjedoka koji su složni u uvjerenju da je fra Ante živio svetačkim životom. Jedan od njegove subraće koji ga je poznavao od 1931. posvjedočio je da se fra Ante trudio cijeli život živjeti svetačkim životom. Drugi se prisjetio kako je fra Ante jednom zgodom objasnio kako je sve što posjeduje, njemu u crkvi: "Nemam ništa u sobi, sve su moje stvari u crkvi!", želeći time reći kako su njegovo jedino bogatstvo Isus u Presvetom Oltarskom Sakramentu i Gospa. Naveo je svjedočanstvo nekih svećenika koji su primijetili kako su fra Antini pokloni pred Svetohraništem bili takvi da se osjećalo kako kontaktira sa živim Isusom. Fra Ante je sa siromaštvom prigrlio jednostavnost i poniznost, i po tome ga svi posebno pamte. Ali također pamte i njegovu vedru i radosnu uslužnost koja je svojstvena samo osobama koje žive u dubokom odnosu s Bogom. Njegova pobožnost prema Gospi dolazila je posebno do izražaja u njegovoj ljubavi prema Njezinoj krunici. S tim u vezi postoji i jedna zgoda. Naime, jednog je dana fra Ante pred ispovjedaonicom ugledao neku ženu smrknuta lica. Zapitao ju je treba li ispovjednika, a ona je, ugledavši u njegovoj ruci krunicu, osorno odgovorila protupitanjem: - Što ti je to? A on joj je blago i sa smiješkom odgovorio: - To je lijek za Vaše tužno lice!

Znakovite su riječi i jednog svećenika koji je često posjećivao fra Antu: „ Ne znam protumačiti svoj stav, ali oduvijek smatram fra Antu svecem, bez obzira na ovaj proces". 

Nadbiskupijski postupak za proglašenje blaženim službeno je pokrenut 12. srpnja 2005. godine, a inicijativu su 2001. pokrenuli vjernici koji su fra Antu svakodnevno susretali u kapucinskoj crkvi u Rijeci, a kasnije dolazili na njegov grob. Oni su tražili od kapucina da se postupak pokrene, otkrio je vicepostulator postupka Stanko Dodig u svojoj zahvali svima koji su pridonijeli da dijecezanski postupak za proglašenje blaženim fra Ante Josipa Tomičića, oca kapucina, bude priveden kraju. 

Uz biskupe Riječke metropolije događaju su nazočili vicepostulator o. Stanko Dodig, promicatelj pravde prof. dr. Slavko Zec, bilježnik Donat Košćak, prevoditelj dokumenata na talijanski jezik fra Jure Šarčević te mons. Milan Simčić, sudac i nadbiskupov delegat, koji je prema riječima riječkog nadbiskup obavio veliki dio posla unatoč svojoj visokoj životnoj dobi. Zapečaćeni dokumenti bit će proslijeđeni u Kongregaciju za proglašenje svetih u Vatikanu na nastavak procesa.

Fra Ante Josip Tomičić rođen je 23. ožujka 1901. godine u Lici, selu Razbojine u župi Ričice kao jedno od dvanaestoro djece roditelja Ivana i Ane. Na krštenju je dobio ime Josip. Djetinjstvo i mladost proveo je čuvajući stada, a duhovni preokret dogodio mu se 17. siječnja 1917. godine kad mu je u ruke došla rukom pisana knjižica „San Blažene Djevice Marije" u kojoj je otkrio Božje milosrđe. Poslije je nabavio Novi zavjet u kojemu su ga posebno dirnule Isusove riječi: Nema ga tko ostavi kuću ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja - i u budućem vijeku život vječni (Mk 19, 29-30). U kapucinski samostan u Varaždinu ulazi 1919. gdje je godinu dana kasnije počeo novicijat i položio prve redovničke zavjete 1921. godine. Iz Varaždina je bio prebačen u Karlobag, pa u Split gdje je 11. veljače 1925. položio svečane redovničke zavjete pred fra Bernardinom Škrivanićem, graditeljem crkve Gospe Lurdske u Rijeci. Iz Splita je premješten u Dubrovnik, pa opet u Varaždin, potom u Zagreb i još jednom u Varaždin. Istovremeno je tijekom dvadeset dvije godine pješačio cijelom Hrvatskom proseći milostinju za svoju subraću, za školovanje mladih kapucina i za gradnju novih crkava. Na tom pješačenju doživljavao je brojna poniženja i uvrede, ali je ustrajao u svome putu. U Rijeku dolazi 5. rujna 1947. gdje je ostao do svoje smrti 25. studenog 1981. godine kada je na glasu svetosti, blago preminuo u Gospodinu. Pokopan je dva dana kasnije na groblju Kozala. Njegovi posmrtni ostaci kasnije su prebačeni u kriptu crkve Gospe Lurdske koja je trideset i četiri godine bila njegov dom i 'radno mjesto'.