sv. Leopold Mandić

Govor fra Ivice Petanjak na groblju sv. Ane u Osijeku

Draga braćo i sestre!
Sprovodni oproštajni govori nisu duboka analiza proživljenog života osobe koja odlazi s ovog svijeta, nego su prvenstveno skup osjećaja i misli i uspomena koje nam u tim trenucima naviru, a bile su prepoznajni znak te osobe, po čemu je ona bila drugačija od ostalih.

 Kad stigne vijest o smrti onda jedna od prvih misli leti u prošlost. U vrijeme prvih susreta. I ti prvi susreti ostaju zapamćeni zauvijek jer su oni jedan od glavnih razloga po kojima jednu osobu razlikujemo od druge. To su te karakterne crte koje svakoga od nas čine originalnim i posebnim.

Fra Zvonka, kao i redovnike kapucine uopće, upoznao sam ovdje u Osijeku u jesen 1978. Fra Zvonko je tada bio prvi župnik u župi bl. Leopolda Bogdana Mandića, u župi koja je nastajala i u crkvi koja je izgrađiavana. Njegov je svećenički život prolazio u toj župi i bio vezan uz tu crkvu, a u samostanskoj crkvi je vodio crkveni zbor i svirao na svetim misama za veće blagdane i događaje. Skladbe, orgulje i sviranje, bile su Zvonkov hobi i Zvonkov život. One su ga nadhnjivale, one su mu radost i nadu davale, one su ga kroz život nosile. Iz tih davnih dana sjećam se da sam mu rekao: „Kako Vi možete tako lako zapjevati, bez ikakvog posebnog povoda i razloga“, a on mi je odgovorio: „Meni zapjevati, ko' tebi vic ispričati“.

Nakon župničke službe fra Zvonko je ostao u osječkom samostanu, u kojem je i domovinski rat proživio i taj je rat ostavio tako duboke posljedice na njega da je jedno dulje vrijeme zapao u svojevrsnu depresiju, iz koje se izvukao, tako je on više puta naglašavao zahvaljujući dr. Paliću, i svojoj vedroj naravi koja mu je pomogla da se uspije izvući iz te nevolje koju neki nazivaju bolešću 21. stoljeća.


Tomu je dokaz činjenica da je fra Zvonko znao više mjeseci ne izaći iz svoje sobe, a onda se ustane i prođe kao vihor kroz Hrvatsku i održava koncerte, a onda opet u sobu i tako više puta dok konačno nije posato onaj „stari“, poznati fra Zvonko uvijek nasmijan, vedar, spreman na akciju i na druženje. Tu je vedrinu duha zadržao sve do svoje smrti.

Kad je prošle godine ozbiljno obolio, u ljetnim mjesecima dođem u njegovu sobu. On leži, vrućina, a nasuprot njegova kreveta stalaža s fasciklima na kojima velikim slovima piše: „S pjesmom kroz život“. Komentirali smo tu rečenicu, a on kaže: „Ljudi u životu imaju različite stvari koje ih pokreću, meni je to bila pjesma. Ona me je nosila. I ako poživim još koji tjedan ući ću u 90. godinu, a ako ne, onda će biti – i počme prstima gestikulirati kao da svira orgulje – bit će Anđeli lijepo pjevaju.“

Danas je točno mjesec dana kako je predposljednji put bio u bolnici na plućnom odijelu i to nakon smrti svoga brata koji je prije dva mjeseca preminuo. Za jednog od posjeta svjestan svoje situacije, kaže: „Javit ću svojima da više nema nikakvih okupljanja izvan samostana“, a ja dodam: „Tako i treba, neka oni dođu posjetiti Vas. Vama je dosta da siđete do crkve za misu i u blagovaonicu“, a on me pogleda i kaže: „A što ako netko umre?“. Drugim riječima, ako netko umre on bih opet trebao ići na sprovod. I tada mi reće: „Čovjek može izabrati da u životu bude pesimist ili optimist. Budući da se mora birati, onda je bolje biti optimist“. U tom svom „nepopravljivom“ optimizmu on je onaj tjedan dana u bolnici mislio samo na to kako treba održati koncert na blagdan Krista Kralja. U bolnici, nepokretan, ne zna se kad će izaći, on govori samo o koncertu za Krista Kralja. I održao ga je. On je živio za taj koncert kao da o njemu ovisi nečiji život ili spasenje.

Na blagdan Krista Kralja zadnji puta je koncelebriraro svetu misu i navečer održao koncert u kapucinskoj crkvi. Bio je to oproštaj od vjernika i od ove zemlje na način na koji je i živio. S onim geslom u svojoj sobi i sa skladbama koje je izdao 1994. godine pod naslovom: „S pjesmom kroz život – Pjevam tebi Gospodine“.


Dok zahvaljujem dr. Glasnović koja ga je u posljednje vrijeme njegove bolesti pratila, sestri Margareti koja ga je stručno njegovala, ministrantima i suradnicima i suradnicama koji su uvijek prema njemu bili pažljivi, želim svima poručiti da u ovo vrijeme doašašća, koje je vrijeme radosti i veselja budete „zaraženi“ optimizmom fra Zvonka Pšaga. Da shvatimo da život nije samo onakav kakvog nam drugi nametnu, nego i kako ga mi kreiramo. Mi možemo i bolest i starost i svaki križ života učiniti ne samo spasonosnim nego i radosnim. I kad ništa ne možemo i kad o tuđoj pomoći ovisimo možemo zračiti vedrinom, zahvalnošću i radošću.

Fra Zvonko hvala vam na Vašem svjedočkom življenju. Krist Kralj kome ste u čast i slavu posljednji put na zemlji svirali i Bezgrešna Djevica Marija čije ste ime sebi uz krsno i redovničko ime dodali i uvijek po svojim spisima pisali: „Po Mariji k Isusu“, neka Vas dočekaju na prijelazu u vječnost i kuću Očevu, a korovi anđeoski neka Vas prate svojom pjesmom. Amen.