sv. Leopold Mandić

Ne mogu ništa bolje ponuditi biskupiji nego zajedništvo

Dana 24. Siječnja ove godine apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Alessandro D'Errico objavio je da će redovnik, kapucin fra Ivica Petanjak biti novi krčki biskup. Za dan biskupskoga ređenja u Krku određena je nedjelja 22. Ožujka. Uoči toga događaja novi se biskup rado odazvao pozivu da svoja promišljanja prije preuzimanja pastirske službe podijeli sa širom javnosti.

Sveti Ivan Krstitelj pratio je neke ključne trenutke u životu novoga biskupa. Rođen je na Mučeništvo sv. Ivana Krstitelja 29. Kolovoza 1963. Godine – tako je dobio ime Ivica – kao četvrto od ukupno šestero djece u obitelji Stjepana i Kate rođ. Babić. Oba su mu roditelja kao djeca doživjela mučeništvo hrvatskoga mjesta i župe Zrin u Sisačkoj biskupiji te deportaciju u Slavoniju, na području župe Drenje u kojoj je mons. Petanjak stekao prva iskustva Crkve. Na Mučeništvo sv. Ivana Krstitelja 1983. Godine, nakon što je u Osijeku završio srednju školu, mons. Petanjak je stupio u kapucinski novicijat u Karlobagu, a za svećenika ga je 1990. Godine u zagrebačkoj katedrali, ovaj put na blagdan rođenja Ivana Krstitelja 24. Lipnja, zaredio kardinal Franjo Kuharić. Jasno, prije toga je novi biskup prošao proces redovničke formacije u novicijatu, koji je bio prekinut odlaskom na odsluženje vojnoga roka, redovničke je zavjete položio 4. Studenog 1984., a iste je godine započeo i studij teologije na KBF-u u Zagrebu.
Nakon ređenja mladi je svećenik godinu dana bio prefekt kapucinskih sjemeništaraca u Varaždinu. Tijekom četiri godine Domovinskog rata, od ljeta 1991. Do ljeta 1995. Godine, bio je kapelan u KBC-u Firule u Splitu te je istodobno djelovao kao kapelan u splitskoj kapucinskoj župi Gospe od Pojišana. Uslijedio je postdiplomski studij crkvene povijesti na Papinskom sveučilištu Gregorijani u Rimu. Studij je okrunjen doktorskom disertacijom o Dubrovčaninu fra Mikelanđelu Božidareviću, jedinom Hrvatu koji je vršio službu generala Kapucinskog reda, i to u 18. Stoljeću kad su kapucini bili na vrhuncu svojega procvata. Nakon povratka sa studija tri je godine, od 2002. Do 2005., bio odgojitelj kapucinskih bogoslova u samostanu sv. Mihaela u Zagrebu, a potom je, u dva mandata zaredom, bio izabran za provincijala Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića. Od 2011. Do kolovoza 2014. Mons. Petanjak bio je župnik u župi Gospe Lurdske u Rijeci. Biskupsko imenovanje zateklo ga je na službi gvardijana kapucinskog samostana u Osijeku.
Neke su medijske špekulacije u Vašem imenovanju iščitavale navodnu poruku, bolje reći prijekor, pape Franje hrvatskim biskupima…
Mons. Petanjak: Većina medija koja je ovih dana pisala o meni, koliko sam uspio pratiti, bila je korektna. No, neki napisi na koje aludirate – to je totalno krivo i nema nikakve osnove. Po nekim bi ispalo da sam ja neka vatikanska UDBA unutar biskupske konferencije. To je meni potpuno strano, već i zbog mojih obiteljskih korijena. Osim toga, moram istaknuti da su me biskupi iznimno toplo primili, posebno oni za koje mediji aludiraju da bih im ja bio nekakva poruka. Baš iznimno, ne tek koliko to zahtijeva pristojnost ili protokol. To se osjeti. Teško bih zgriješio kad bih rekao bilo što drugačije. Da je moje imenovanje mnogima bilo iznenađenje, nije nikakvo čudo. Jer je to ponajprije bilo iznenađenje meni samomu. A to da svako od nas, i od nas biskupa, ima svoj način razmišljanja i svoj karakter – to smatram posve normalnim. To znači da smo normalna Crkva. I ne znači da smo time odmah jedan drugomu nekakva opozicija.
Biskupsko geslo – jednostavna kombinacija


„Prepusti Gospodinu putove svoje“ – redak je iz Psalma 36 koji ste izabrali za svoje biskupsko geslo. Kad čovjek počne razmišljati zašto bi netko izabrao taj redak, brzo dođe do mnoštva vrlo opravdanih razloga, do mnogo mogućih kombinacija. No, čime ste se Vi vodili suočivši se s biskupskom službom?
Mons. Petanjak: Kombinacija je vrlo jednostavna. Kad sam 1990. Godine ređen za svećenika, izabrao sam, također iz Psalma „Pokaži mi, Gospodine, putove svoje“. Izabrao sam taj redak iz straha. Bojao sam se hoću li moći ispuniti zahtjeve svećeničke službe, hoću li izdržati cijeli život kao svećenik. Bojao sam se i praktičnih stvari: „Kako ću propovijedati i kako ću pjevati?“ Sjećam se da je na mladoj misi to geslo moj župnik uzeo kao nit vodilju za svoj govor pa je rekao, otprilike, da nisam putom redovništva i svećeništva krenuo preko maloga sjemeništa, što je tada bilo uobičajeno, nego sam tražio svoj put i konačno ga našao. On je, dakle, to geslo protumačio kao kraj puta, a ja sam ga uzeo kao početak. Za mene je to značilo: „Gospodine, pokaži mi svoj put da ne 'zabrljam', d ostanem svećenik i da budem dobar svećenik.“
Stalno sam se uz životu vraćao tomu geslu. U jednoj situaciji, kad sam kao provincijal trebao donijeti tešku odluku, a nisam znao što, idući od svoje dobe do kapele, molio sam u sebi: „Molim te, Isuse, daj da se sada od molitava i čitanja u Časoslovu naše neka rečenica, misao koja će mi dati nadu, ohrabrenje, da isplivam iz te situacije.“ I prva rečenica, antifona, bila je: „Prepusti Gospodinu putove svoje, on će sve voditi.“ To sam doživio kao poruku za sebe: „Ako ne možeš ti, može Bog, pouzdaj se u njega, on će već pronaći neko rješenje.“ I sada, kad je došlo ovo imenovanje za biskupa, smatrao sam da za mene nema veće poruke od te. „Prepusti Gospodinu putove svoje!“ Nadao sam se i priželjkivao ostati u Osijeku dulje, možda i do kraja života. A eto, ostao sam najkraće. Naši i Božji putovi očito se uvijek ne poklapaju.
I sada: „Prepusti Gospodinu putove svoje“

Kad govorite o svećeničkom ređenju, spomenuli ste strah – strah, reklo bi se, kao izraz odgovornosti…
Do sada sam obnašao sedam-osam različitih službi i svaku sam započinjao tako, s mjerom straha. Zanimljivo, sada prvi put ne osjećam taj strah, ali, moram priznati, još se uvijek nisam navikao na činjenicu da ću biti biskup. Upravo sam bio na duhovnim vježbama, razmišljao sam i molio, i sve sam imao osjećaj da će u posljednji tren doći netko drugi i „uskočiti“ umjesto mene.
Biskupsku službu doista doživljavam kao odgovornost, a to podrazumijeva i napor, posao, brigu, često dvojbu i nelagodu. U trenutku kad sam trebao donijeti odluku hoću li prihvatiti imenovanje, postavio sam si ovo pitanje: „Ako ne prihvatiš, je li to odraz poniznosti ili je pak odraz sebičnosti i oholosti?“ Različiti bi ljudi na to dali različite odgovore.
U donošenju odluke pošao sam i od svojih ranijih iskustava. Svojedobno sam, još kao mladi redovnik, odbio biti gvardijan u Splitu. Tada mi je jedan iskusni fratar rekao: „Ti polaziš samo od svojega razmišljanja, a ne uzimaš u obzir to da i mi drugi nešto vidimo.“ U drugoj prigodi, u kontekstu izbora provincijala, drugi subrat mi je rekao: „Ako te braća izaberu, a ti odbiješ, znaj da to nije u redu. Jer ako je većina braće iz provincije svoje povjerenje dala tebi, a ti kažeš 'ne ću', iznevjerio si sve te ljude.“ Ne smije se iznevjeriti svoju braću. U odluci je, dakle, presudilo to što nije riječ samo o meni. U pitanju je narod iz kojega dolazim, ljudi s kojima sam povezan. Znam da moje imenovanje ima odjeka na redovnike i redovnice u Hrvatskoj, kao što bih se i ja radovao da je imenovan neki drugi redovnik. Eto, prihvatio sam i sada: „Prepusti Gospodinu putove svoje.“
Hvala što „dolazim u sređenu biskupiju“

Zacijelo ste se sve ovo vrijeme od imenovanja nastojali što bolje upoznati s biskupijom u kojoj ćete izvršavati pastirsku službu. Kako biste je opisali?
Mons. Petanjak: Nisam za sada o tome vodio neke posebne razgovore. Moram priznati da se u ovom vremenu od imenovanja do ređenja sve nekako „vrti“ oko ređenja, oko hodočasnika, njihova smještaja i slično. Ono što mogu reći jest da zahvaljujući svojim prethodnicima i mnogim drugima dolazim u sređenu biskupiju, gdje nema, koliko mi je poznato, nekih posebnih poteškoća. Biskupija ima svoju dugu povijest, svoju tradiciju. Ima 51 župu i 70 svećenika, uključujući mene. To znači da su župe pokrivne svećenicima. Neki od svećenika djeluju kao profesori u Rijeci, Zagrebu, jedan je u diplomatskoj službi Svete Stolice, ostali su u mirovini. Nadalje, riječ je o otočkim, malim župama u odnosu na hrvatski prosjek, što, po meni, omogućuje kvalitetniji pastoral, a i veće zajedništvo među svećenicima. Moj prethodnik, mons. Valter Župan, ostaje u Krku, živjet ćemo u istoj zgradi, tako da ću ga u svakom trenutku moći pitati što bude potrebno. U svakom slučaju, dolazim u biskupiju gdje bi trebalo biti lijepo početi raditi.
„Sad je pred nama sadašnjost i budućnost“

Koliko Vam, kao povjesničaru, znači činjenica da postajete pastirom biskupije koja svoje korijene vuče još iz vremena kršćanske antike?
Mons. Petanjak: Kad mi je priopćeno da me je Papa imenovao krčkim biskupom, jedno od prvih pitanja koja sam si postavio bilo je ima li ikakva poveznica između mene i Krčke biskupija. Za razliku od drugih redovničkih zajednica, mi kapucini nemamo na području te biskupije čak ni svoj samostan. No, iz životnog iskustva znadem da u Boga ima logike. Tražeći poveznice, možda i zbog onoga što zovu profesionalnom deformacijom, išao sam malo u povijest. Pa sam se sjetio krčkih knezova Frankopana. Cijela moja obiteljska loza pak potječe iz Zrina, nekadašnjega sjedišta druge hrvatske velikaške obitelji. Nadalje, Zrin pripada Sisačkoj biskupiji, čiji je biskup bio sv. Kvirin, zaštitnik Krčke biskupije. Naš fra Bernardin Škrivanić, dugogodišnji kapucinski provincijal, bio je u izvrsnim odnosima s krčkim biskupom Mahničem. Tu je i lik našega kapucinskog kandidata za oltar fra Ante Tomičića. Prema svjedočanstvu biskupa Župana, koji ga je poznavao, krčki su svećenici imali izvanredne odnose s njim te je mons. Župan kao krčki biskup u spomenici župe u Rijeci preporučio sluzi Božjemu fra Anti Tomičić Krčku biskupiju. Eto, neke niti nas povezuju. To je povijest. A sad je pred nama sadašnjost i budućnost da je mi osmislimo na svoj način.
Kontinuitet je također jako važan

Obično se novoga biskupa pita o budućnosti. Rekli ste da dolazite u uređenu biskupiju, istaknuli simboličke povijesne poveznice. No, imate li kakve konkretnije „pastoralne planove“?
Mons. Petanjak: Mnogi postavljaju to pitanje. No, za sada nemam nikakav program, pastoralni plan. Sretna okolnost je to što ubrzo nakon ređenja dolazi Veliki tjedan, Veliki četvrtak, kad se u katedrali nađu svi svećenici na posveti ulja. To će biti prigoda da kao biskup bar vidim svoje svećenike i da s njima uspostavim prvi kontakt. Drugo što sam nekako sam sebi stavio u zadaću jest, kad budem imao slobodna vremena, možda preko ljeta, jednostavno posjetiti tih pedesetak župa i samostane na otocima. Ne bih to želio nazivati vizitacijom jer ta riječ zvuči previše službeno. Želio bih doći do župnika na sat-dva, možda na pola dana, da vidim gdje ti ljudi žive i kako žive. Mislim da je taj prvi korak važan ne samo zato da steknem nužni uvid u biskupiju, nego i kao temelj za daljnju suradnju i planiranje.
Službu krčkoga biskupa preuzimate kao redovnik. Ima li ta činjenica kakvo značenje za Vaše izvršavanje biskupske službe?
Mons. Petanjak: Dvije trećine svojega života živim u samostanu. Za čovjeka koji živi u samostanu bitno je da živi u zajedništvo s drugima. To sam pokušao živjeti, a po službama koje sam imao i druge sam poticao da živimo kao braća. Mislim da ne mogu ništa bolje ponuditi biskupiji, posebno svećenicima, nego zajedništvo. To je, ako hoćete, i u temeljima kršćanstva, kao što piše sv. Luka u Djelima apostolskim: „Bili su postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama.“ Prva Crkva je zajedništvo, „communio“. Ako kao biskup uspijem izgraditi dobre odnose sa svećenicima, ne vjerujem da ne će biti uspjeha i u pastoralu i u drugim oblicima apostolata. Što se tiče konkretnijih planova, već sam istaknuo da ne idem u neku problematičnu biskupiju gdje bih trebao rješavati neke osobite probleme. Dakle, prije mene drugi su dobro gradili, a ja ću pokušati nastaviti. Taj kontinuitet je također vrlo važan. Jasno da uz kontinuitet dolazi i određeni diskontinuitet. On je u samoj činjenici što dolazi novi čovjek, a svatko novi donosi nešto svojega.
„'Startam' s onim što imam, a to je bratstvo“

Mogu li se i ta iskustva nekako pretočiti u novu službu?
Mons. Petanjak. Pa pokušat ću. Pitao sam se ovih dana kakav bih to ja biskup trebao biti. U odgovoru na to pitanje pomogao mi je razgovor s našim kapucinskim generalom kojega sam uspio nakratko susresti sada kad sam išao u Rim u vezi s imenovanjem. Naime, rekao mi je da si je i on postavio to pitanje kad je izabran za generala Reda. I zaključio je da treba biti onakav general kakav je bio i prije. Jer kad su birali njega, birali su ga upravo zato što je takav kakav jest. Da su željeli drugačijega generala, bili bi birali drugu osobu. Dakle, kakav bih ja kao biskup trebao biti? Pa valjda onakav kakav sam bio kao fratar, kao svećenik. Ako su nuncij i oni koji su to radili tražili prikladnoga kandidata i došli do mene, valjda onda hoće biskupa takvih obilježja. Za mene je „fra Ivica“ identitet, nešto što se najbolje očituje u načinu kako to izgovaraju naši Dalmatinci, zajedno, do te mjere da to nije više „fra Šime“, „fra Mate“, nego gotovo „Frašime“, „Framate“. Fra i ime je sraslo u nešto nerazdvojivo. Rođen sam u velikoj obitelji – to je trećina mojega života. Dvije trećine živim kao redovnik i kao svećenik. To je moj identitet. I sada sa 52 godine kao biskup ne mogu dati nešto što nisam. Dakle, povezanost s fratrima u samostanu želio bih prenijeti u povezanost između mene i svećenika u biskupiji. A ono što me veže s ljudima i s vjernicima sa svih pastoralnih službi koje sam obnašao – to je nešto što ću pokušati prenijeti na ljude, na vjernike. Možda će budućnost, nove situacije, nametnuti još nešto drugo. No, to ćemo rješavati kad dođe. Sada, međutim, „startam“ s onim što imam, a to je bratstvo, zajedništvo koje sam doživio. To kanim ponuditi biskupiji.
„Kao da su oni sa mnom postali biskupom“

S obzirom na povijest Vaše obitelji i na postaje Vašega redovničkoga služenja, može se reći da ste doživjeli „Hrvatsku u malom“. Imate li iskustvo njezinih razvalina…
Mons. Petanjak: Sva je moja najuža rodbina podrijetlom iz Zrina. Kad je mjesto spaljeno 1943. Godine, mama je imala devet godina, tada deset. Stotine smo puta kao djeca slušali što se tamo dogodilo, ali smo bili odgajani tako da se ono što se čuje kod kuće ne smije reći na ulici, u školi. Budući da sam jedini svećenik potomak Zrinjana, i to mi je palo na pamet kad sam tamo sjedio kod nuncija i trebao odlučiti.
Pali su mi na pamet i naši zaslužni fratri kapucini, fra Hadrijan Borak koji je mnogo napravio za redovništvo nakon Koncila, fra Tomislav Šagi-Bunić, fra Zdenko Tenšek… neki naši fratri koji su robijali, primjerice fra Anzelmo Canjuga, autor pjesama „Ljiljane bijeli“ i „Uzmite, jedite“, koji je umro u zatvoru, fra Ilija Borak… Rekao sam sâm sebi: „Mnogi su trpjeli za Crkvu, neki su trpjeli i od Crkve. Gdje sam ja među njima? Možda je moje imenovanje na neki način priznanje svima njima.“ Mislio sam i na sva mjesta gdje sam službovao. Dobivam ovih dana silne poruke, čestitke. Nekih se lica ne mogu ni sjetiti. Među njima su ranjenici i osoblje iz Domovinskoga rada iz Splita – Firula, vjeroučenici, katekumeni, parovi koje sam vjenčao, starci, oni kojima sam bio odgojitelj… Imam dojam da se ti ljudi osjećaju kao da su oni sa mnom postali biskupom, kao da su oni dobili na važnosti. Ako išta, onda mi upravo to daje zadovoljstvo.
„To je jednostavno jedan od tereta ove službe“

Spomenuli ste subraću koja su Vas svojedobno upozorila da valja ozbiljno uzimati mišljenja drugih. Može li se to primijeniti i na biskupsku službu, na odnos biskupa i drugih, poglavito svećenika?
Mons. Petanjak: Kao provincijal iskusio sam donošenje takvih kolegijalnih odluka. Naime, neke odluke ne može provincijal donijeti sam, nego mora imati suglasnost definitora, ili većine definitora. Dogodi se tako da mora potpisati neku odluku iza koje ne stoji u potpunosti, ali su ga „nadglasali“ definitori. No, sutra nitko neće reći da je ta odluka donesene dok su definitori bili ti i ti, nego dok je provincijal bio taj i taj.
Svakako, biskupa ima veću samostalnost, a time i odgovornost u donošenju odluka negoli redovnički poglavari. Redovništvo je u tom smislu mnogo „demokratičnije“. Rekao bih ovako: bilo bi, s jedne strane, ne samo nerazborito, nego i protivno duhu zajedništva kad bi biskup išao protiv uvjerenja većine svojih svećenika. Volio bih kad bi se sve odluke donosile jednoglasno, sa stopostotnim konsenzusom. No, to često tako ne ide. Nismo centralni komitet. O nekim temeljnim stvarima dobro je i potrebno da se svi složimo. O drugima mogu postojati različita mišljenja. Različita mišljenja su bogatstvo.
S druge strane, biskup donosi konačnu odluku i mora iza nje stajati, za nju snositi odgovornost pred Bogom, svojom savješću i pred zajednicom. Svjestan sam da nije moguće svima ugoditi. Što zbog vlastitih ograničenosti, što zbog percepcije onih kojih se odluke tiču, premda su donesene u najboljoj mjeri. To je jednostavno jedan od tereta ove službe. Pitali su ne nedavno o procesu za beatifikaciju mojega prethodnika biskupa Mahniča. Što da kažem nego da mi je drago da se vodi proces za jednoga biskupa! Jer poglavari teško postaju sveci.
Intervju vodio: Darko Grden
Izvor: Glas koncila, God. LIV, Br. 12 (2126), 22. ožujka 2015., str. 6-7.