sv. Leopold Mandić

Život sv. Franje Asiškog

Franjo se rodio u talijanskom gradiću Asizu 1181. g. Bio je imućna podrijetla, jer mu je otac bio trgovac a majka plemkinja. Krsno mu je ime Ivan Krstitelj, ali ga je otac iz milja i ljubavi prema Francuskoj, gdje je trgovao, preimenovao u Francesco što na hrvatskom zapravo znači 'Francuzić'. Kršten je u asiškoj katedrali posvećenoj mučeniku Rufinu. Osim ovih podataka o njegovoj ranoj mladosti ne znamo sa sigurnošću gotovo ništa.

Biti sin bogatih roditelja uključuje u sebi tešku sudbinu i sve je prije negoli prednost. Naime, u bogatstvu roditeljskog doma postoje mnoge opasnosti za mlade ljude. I sam Franjo, kao sin bogatog trgovca, imao je mnogo novca na raspolaganju, pa ga je zato lakoumno i nepromišljeno trošio i razdavao. Tako je postao vođom asiškoj mladeži. Poput mladih ljudi i Franjo je provodio svoje rane godine u različitim zabavama ne razbijajući si glavu različitim životnim problemima.

Njegova sklonost rasipnosti koju je javno pokazivao otkriva nam i njegovu jednu osobinu vrijednu divljenja. Iako je bio bogat, nije bio uskogrudnog karaktera (škrt). Naime, kad je jednom u svojoj trgovini zbog trenutačne zaposlenosti škrto otpremio siromaha, iza tog postupka mučila ga je grižnja savjesti, zbog čega je odlučio: "Ubuduće neću odbiti nijedne molbe". Darivanje mu je bila osobina od njegove mladenačke dobi i ostala mu za svega njegova života.

Kao mladić živahne i vedre naravi, do svoje dvadeset i pete godine života, željan slave, sanjao je o viteštvu kao i mnogi mladići njegova vremena. Kao sudionik rata između Asiza i Peruđe 1202. g., pridružuje se 1205. g. carskoj vojsci u Apuliji nadajući se viteškoj časti i naslovu. No, umjesto toga dospijeva u zarobljeništvo, a njegovi viteški planovi pali su u vodu.

U to vrijeme prolazi i duboku nutarnju i mladenačku krizu: ne zna više koji smisao dati svojemu životu. Rad i očev novac više ga ne zanimaju. Njegovi snovi o viteštvu i slavi, srušili su se kao kula od karata. Uz to, za vrijeme boravka u zatočeništvu u Perugi, i njegovo zdravstveno stanje bilo je ozbiljno naručeno. Sve je to utjecalo na njega pa, kad je napokon bio pušten iz pritvora, bivao je u nekako drugačijom osobom. Povlači se od društva i varljivog svijeta, te više razmišlja i moli. U tom razmišljanju i molitvi pitanje: "Gospodine, što želiš da ja učinim?", nikako ga ne napušta.

Ta promjena u njegovu životu odvijala se polako, ali je s vremenom poprimala sve konkretnije oblike, dok nije konačno i njegova okolina zapazila da je postao u svemu drugačijim. Franjo osjeća da je netko Jači ovladao njime. Kad je konačno prizdravio često se je čeznutljivo pitao: "Što daje smisao mome životu?" Tako iznenada jednoga dana susretne gubavca. Franjo je oduvijek osjećao silnu odvratnost prema toj bolesti; teško se mogao odlučiti da te ljude i pogleda zbog njihova izgleda i neugodna zadaha. No, gle sada čuda! Netko Ga je 'prisilio' da dadne jednome takvom čovjeku milostinju i da ga poljubi. Franjo pokriva svojim usnama ruku gubavca bez straha od zaraze. Upravo zato susret s gubavcem treba ocijeniti kao prvi korak u stanje "novoga života". Objašnjenje takvoga svojega postupka Franjo opisuje ovako: "Ovako mi je dao Gospodin da počnem činiti pokoru: dok sam još bio u grijesima, bilo mi je vrlo mrsko i gledati gubavce. I sâm Gospodin Bog dovede me među njih i ja sam im iskazivao milosrđe. I ono što mi se prije činilo mrskim pretvorilo mi se u duhovnu i tjelesnu slast" (Toma Čelanski, Životopis i čudesa sv. Franje Asiškog).

Tu pobjedu nad svojim naravnim nagnućem Franjo je pripisivao samo Bogu a ne sebi.

Od ne manjeg značenja za nje je bio i jedan drugi doživljaj. Jednog dana ušao je Franjo u napola ruševnu crkvicu sv. Damjana da se tu pomoli pred raspelom. Dok je bio uronjen u molitvu, čuo je glas s Raspela: "Franjo, vidiš li kako se ruši moja kuća? Hajde, obnovi je!" Od tog se prizora Franjo beskrajno duševno i tjelesno potresao.

Franjo je u početku taj glas s križa shvatio doslovno: vjerovao je da mora obnoviti crkvicu sv. Damjana. Daje se na građevinske radove, popravlja crkvice sv. Damjana, Porcijunkule i dr., koje se nalaze u okolici Asiza. No, s vremena je shvatio da se Kristova zapovijed odnosila na živu kuću, na ljude, koji su živa Crkva. I ponovno se daje na posao i u njemu uspijeva. Tako se Franjo kao čovjek Božji nije pravio reformatorom (kao npr. Martih Luther), ali je povijest pokazala da je postao jedan od velikih duhovnih obnovitelja Crkve vraćajući je njenom ispravnom određenju.

Još jedan događaj doveo je konačno Franju pravome cilju.

24. veljače 1208. g. bio je nazočan slavljenju mise kad je čuo riječi Evanđelja (Mt 10): ''Idite... Propovijedajte... Bolesne liječite... Gubave čistite... Besplatno primiste, besplatno dajte! Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ulazeći u kuću, zaželite joj mir...'' Tada je uskliknuo: ''To je ono što hoću, to je ono što tražim, to želim cijelim srcem izvršavati'' (1 Cel 22). Kasnije će reći: ''... sam mi je Svevišnji objavio da moram živjeti po načinu svetog Evanđelja'' (OR 14). U tom času iščezla je svaka zbunjenost iz njega. Odsad je znao sasvim određeno što hoće i nije više bilo za nj nikakve nesigurnosti i kolebanja.

Riječi iz Evanđelja postale su mu tekstom odluke. Ispunjena beskrajnom radošću sva mu je duša čeznula samo za tim da vrši Gospodinove riječi i da ih u svom životu iznova oživotvori.

Ipak, jedan od najvažnijih događaja u Franjinu životu je prizor s imućnim i poslovnim ocem koji se nikako nije mogao pomiriti sa idejama sina koji je postao ruglom gradu.

Godine 1207. otac Petar Bernardone ne znajući više kako pomoći sebi i sinu, Franju tuži biskupu, a ovaj odredi javno suđenje na gradskom trgu. Sam događaj je izazvao veliku znatiželju. Proces pred biskupom završio je sasvim drukčije negoli je to Petar i bio zamislio. Na optužbe rasrđenog oca protiv nezahvalna sina, koji je konačno sve primio od njega, Franjo sa sebe skida haljine, te, stojeći gol pred javnošću, vraća ih svome ocu Petru uz riječi: "Čujte svi vi i dobro razumijte: dosad sam zvao Petra Bernardona svojim ocem, ali budući da sam odlučio služiti Gospodinu, vraćam mu novac zbog kojeg se uzbudio i sve haljine koje posjedujem od njegova vlasništva; od sada ću govoriti: 'Oče naš, koji jesi na nebesima.'"

Tim se činom Franjo proglasio potpuno slobodnim od zemaljskog, tjelesnog oca. Nije više želio živjeti na očev račun. Franjo na taj način započinje svoj život u materijalnom siromaštvu, potpuno se povjeravajući providnosti nebeskog Oca.

Tako je Franjo, poučen od Boga, započeo nov život, kako je i sam zapisao u Oporuci: "Nitko mi nije pokazao što mi valja činiti, nego mi je sâm Svevišnji objavio da moram živjeti po evanđelju." Od toga trenutka Franjo je bio i u traženju svojega novog načina života, pa je i s tom nakanom neprestano molio u crkvici sv. Damjana: "Svevišnji, slavni Bože, prosvijetli tamu mog srca i podaj mi ispravnu vjeru, sigurno ufanje i savršenu ljubav, smisao i spoznaju, o Gospodine, da izvršim tvoju svetu i istinsku volju." (Spisi, 452).

Živeći tako radikalno, nije dugo potrajalo da su se oko njega počeli okupljaju mnogi ljudi koji su htjeli i sami, upravo poput njega, što vjernije i konkretnije živjeti Evanđelje. Tako je došlo do stvaranja i prvoga bratstva, o kojem Franjo zapisa: "Gospodin mi je dao braću."

Franjo je znao da je poslan pridobivati duše za Boga, za duhovnu obnovu kršćanstva i Crkve. Budući da se njegovo bratstvo i načinom odijevanja i života razlikovalo od ostalih ljudi, davali su dojam "da su jedna vrsta pustinjaka". Zato su ih i sami sugrađani nazivali "pokornicima iz grada Asiza". No, sam Franjo je htio da se njegovo bratstvo zovu "red manje braće", jer su htjeli biti maleni i da se ne bi tako usudili postati nešto veće.

Budući da se bratstvo iz dana u dan sve više uvećavalo papa Inocent III. 1209. g. potvrđuje Franji i njegovoj braći Pravilo života, koje glasi: "Pravilo i život Manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći."

U svom duhovnom usponu na vrhunce svetosti Franjo na brdu La Verni 14. rujna 1224. g. biva obilježen Isusovim ranama (stigmama). Naime, Franjo je gledao šestokrilog Serafa koji raširenih ruku i stisnutih nogu, pričvršćen na križ lebdi nad njim. Svetac je bio obuzet dubokim čuđenjem zbog te prikaze, ali je sam nije mogao protumačiti. Najednom se počnu na njegovim rukama i nogama pojavljivati tragovi rana kako ih je vidio na raspetom čovjeku iznad sebe.

Tajna La Verne, ali i cijeloga života sv. Franje, bio je raspeti Isus Krist. Upravo na tom mjestu Franjo raspetoga Isusa moli samo za dvije milosti: da za svoga života osjeti u duši i na tijelu, koliko god je to moguće, onu bol što ju je Gospodin podnio za vrijeme svoje pregorke muke i da osjeti u svom srcu neizmjernu ljubav kojom je Isus bio gorio dok je prinosio svoj život za grješnike. Tako je i na taj Franjo svojim životom, riječima i djelima postao sličan Isusu Kristu da su ga nazivali drugi Krist (alter Christus).

Nakon ove vrhunske točke mogao je uslijediti još samo svršetak. U dobi od četrdeset i dvije godine osjećao je da mu se, pritisnuta bolešću, oslabljena od askeze i rana, teške bolesti očiju – bliži smrt. Kod Franje ni traga nekom strahu od smrti! U takvom stanju Franjo po posljednji put blagoslovi svoj ljubljeni Asiz, legne u zadnjoj uri gol na golo tlo, jer je "htio da se gol bori s golim". Zatim reče: "Dobro došla, moja sestrice Smrti!" i odmah naredi okupljenoj braći da mu pjevaju o sestrici Smrti:

"Hvaljen budi, Gospodine moj, zbog sestre nam Smrti tjelesne
kojoj nijedan živi čovjek izmaknuti ne može.
Jao onima što umiru u smrtnome grijehu.
Blaženi koje snađu u tvojoj presvetoj volji,
jer im druga smrt neće nauditi."

(Iz Pjesme Brata Sunca)

Franjo je "sestricu smrt", dakle, dočekao pjevajući 3. listopada 1226. g. u Porcijunkuli, crkvici ispod Asiza. Dan poslije, u nedjelju 4. listopada, sabrao se silan svijetu u Porciunkulu na oproštaj od Franjinih zemnih ostataka. Nakon toga su ga prenijeli i sahranili u crkvu sv. Juraja, na čijem se mjestu danas nalazi bazilika sv. Klare. Dana 25. svibnja 1230. njegovi zemni ostatci preneseni su u baziliku, koja nosi njegovo ime, a dao ju je sagraditi brat Ilija.

Kratko vremena iza Franjine smrti održana je svečana rasprava o njegovu proglašenju svetim. Budući da o toj stvari nije bila iznesena niti jedna sumnja, sud kojemu je 15. srpnja 1228. predsjedao papa Grgur IX. jednoglasno je izjavio: "Izvanredno svet život potpuno svetog čovjeka ne treba potvrde čudesima, jer smo ga svojim vlastitim očima motrili, da tako kažemo doticali i u svjetlu istine promatrali."

PAX ET BONUM!
Mir i dobro!