sv. Leopold Mandić

(Dj 2,42-47; 1 Pt 1,3-9; Iv 20,19-31)

Cjelokupno kršćansko vjerovanje, kršćanski život i iskustvo, utemeljeni su na trima neodvojivim činjenicama: na životu, djelu i riječima Isusa; na susretima s Uskrslim Kristom, o kojima čitamo ovih Vazmenih nedjelja; i na Daru Duha Svetoga kojega Uskrsli daruje svojim učenicima kao snagu koja ih oslobađa od razočaranja zbog njegove smrti i od straha pred Židovima, te ih potiče da naviještaju Uskrsloga, svjedoče i nastavljaju njegovo djelo spasenja u svijetu. To su temeljne činjenice koje su ugrađene u prvu Crkvu i po kojima je Crkva i nastala. Uvijek će se Crkva sjećati tih trenutaka, jer su to bili izuzetni događaji, koji su se zbili u neposrednoj blizini Gospodinovoj.

Prva Crkva živo se sjećala Isusa, njegovih riječi i djela, ali je imala iskustvo i Krista Uskrsloga. Zato je ta vjera prve Crkve mjerodavna i za vjeru nas današnjih kršćana koji nismo susreli i ne susrećemo Gospodina u tijelu nego po vjeri u njegovoj zajednici Crkvi.

Djela Apostolska, svjedoče nam to iskustvo vjere koje je utemeljeno u novom zajedništvu koje stvara Krist uskrsli: „Braća bijahu postojana u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama“. A iz te vjere proizlazio je i novi način života među kršćanima: „Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko“. Zajedništvo u vjeri podrazumijevalo je tako i zajedništvo života u kojemu nitko ne bi oskudijevao ili bio isključen iz zajednice. U zajednici, dakle, ne bi smjelo biti podjela ni prema imovinskom stanju dobara, tako da bi netko oskudijevao, a netko obilovao; ni prema ugledu i položaju u društvu. Trebao bi vladati odnos koji vlada među braćom i sestrama. 

Kako li je samo nama danas teško zamisliv, a kamo li ostvariv takav ideal zajedništva u koje nas Krist poziva? Zato nas sv. Petar ohrabruje i blagoslivlja Boga što nas je „po uskrsnuću Kristovu nanovo rodio za životnu nadu“, da ćemo u potpunosti biti dionici božanske naravi. Ako živimo u toj nadi, makar morali sada i trpjeti i žalostiti se iz ljubavi prema Kristu i prema bližnjima, radujemo se što ćemo postići svrhu svoje vjere, a to je spasenja duša.

U Evanđelju slušamo nama dobro poznati odlomak o sv. Tomi koji nije povjerovao svjedočanstvu ostalih učenika da su susreli Gospodina. Vidljivo je da Toma nije povjerovao zato što nije bio u zajednici s njima kad im je Gospodin došao ususret. Susret s Uskrslim može se dogoditi samo u zajednici, i nema privatne vjere niti susreta s Gospodinom uskrslim izvan zajednice. Pozdravom „Mir vama!“, Isus preokreće njihov strah u radost. Zatim ih šalje, dodjeljujući im ono isto poslanje koje je on imao od Oca, da nastave njegovo djelo, darom Duha Svetoga koji će ih voditi i hrabriti. Sada oni trebaju unositi mir i rastjerivati strah u svijetu, te opraštati i otpuštati grijehe.

I nakon osam dana, slijedeće nedjelje uskrsli Isus ponovno dolazi među učenike da bi doveo i Tomu do vjere koja neće više ovisiti o vidljivim dokazima. Vidljivo je i to da se zajednica u vrijeme pisanja Ivanovog evanđelja sastaje s uskrslim Gospodinom svake nedjelje. Isus Tomi pokazuje svoje ruke i rebra, da se osvjedoči kako je to doista on a ne neko priviđenje. Tek tada, osvjedočen tim iskustvom vjere, Toma ispovijeda: „Gospodin moj i Bog moj!“. Takva vjera istinsko je blaženstvo, kaže Isus: „Blaženi oni koji ne vidješe a vjeruju“.

Ovo je posljednje blaženstvo Ivanova evanđelja u kojemu su uključeni svi budući vjernici, i mi danas. Možda bi i danas mnogi od nas radije htjeli vidjeti nego vjerovati. Čovjek današnjice traži sigurnost u ovom neizvjesnom životu. Možda je u iskustvu i normalno da čovjek sumnja prije nego se osvjedoči i stekne pravu sigurnost. Međutim kada je riječ o uskrsnuću Kristovu, njegovoj prisutnosti u Crkvi, liturgijskim slavljima zajednice, nedjeljnim sastancima sa Uskrslim, udioništvu u vječnom životu, onda je to nezamislivo bez vjere. Zato smo mi kršćani blaženi jer vjerujemo a ne vidimo. 

fra Ivan Markanović