sv. Leopold Mandić

(Dj 2,14.22-28; 1 Pt 1,17-21; Lk 24,13-35)

Uskrsnuće Isusovo je polazište naše vjere. Naša vjera je utemeljena na susretu s Uskrslim. Uskrsne nedjelje nas postupno i sve dublje uvode u početke naše vjere koja je nastajala i rasla u susretu učenika s Gospodinom. Današnja nedjelja nam želi na temelju iskustva dvojice učenika na putu u Emaus još više produbiti vjeru da je Isus prisutan i da ga možemo prepoznati, ne više u tijelu, u gledanju; nego u znakovima po kojima će On trajno biti prisutan u svojoj Crkvi: a to je njegova Riječ koju slušamo u bogoslužju i Euharistija, koju slavimo svake nedjelje kada se s njime sastanemo.

Istinska vjera u uskrsnuće, ne traži, dakle, dokaze Isusove prisutnosti među nama, i nije utemeljena na nekoj subjektivnoj objavi koju su doživjeli učenici Isusovi, koja bi nastala iz nekog unutarnjeg doživljaja Isusovih učenika, nego u susretu s Isusom koji im se kao uskrsli očituje.

Isusova odluka da krene u Jeruzalem u središtu je Lukina naviještanja evanđelja. Na tom putu Isus odabire i poučava svoje učenike za njihovo buduće poslanje i uvodi ih sve dublje u borbu sa silama zla koje mu se suprotstavljaju. Došavši u Jeruzalem, ne ostavlja svoj Sveti Grad. Sam Bog se objavljuje u događajima koji su se dogodili u Jeruzalemu: u njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. Dvojica učenika su nakon svih tih tragičnih događaja koji su zadesili njihova Učitelja, razočarani, odlučili napustiti Jeruzalem. Upućuju se u Emaus, napuštajući mjesto Božje prisutnosti i Božjih obećanja, središnje mjesto Božje povijesti spasenja.

I dok su međusobno razgovarali, uskrsli Gospodin im se pridružuje na putu i pita ih o događajima koji su se zbili u Jeruzalemu. Oni se čude kako on to ne zna, zar je on jedini stranac? Tá svi znaju i pričaju o tome što se tih dana dogodilo u Jeruzalemu. Njima su dakako poznate sve činjenice koje su se dogodile u svezi s Isusom, glede muke i smrti. Čuli su i za prazan grob koji su vidjele žene što ih je još više zbunilo. Unatoč svega toga iskustva i onoga što su čuli nisu vidjeli niti susreli Isusa. Njihova jedina nada je bila da će on osloboditi Izraela. To je bio i razlog zašto nisu bili u mogućnosti vidjeti Isusa, jer su njihova očekivanja bila drugačija od onoga što se dogodilo s Isusom. Oni su očekivali da će Isus osloboditi Izraela od rimljana i ponovno uspostaviti Davidovo kraljevstvo. Međutim, oslobođenje koje Uskrsli donosi toliko je iznad njihovih očekivanja da ga nisu mogli prepoznati.

Isus im postupno tumači Pisma, pokazujući im da su bili neophodni svi događaji koji su se zbili: da Mesija mora trpjeti i umrijeti, da bi ušao u svoju slavu. Pisma razotkrivaju Božju volju, koja se u tim događajima ispunila, koja nije po mjeri očekivanja ljudi. To je Božji naum spasenja koji se ostvario u trpećem Mesiji. To se dogodilo na kraju dana i On želi poći dalje. Sada je na učenicima red, oni ga pozivaju za stol, jer ga žele još slušati što i sami svjedoče: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“. 

Tek kada je Isus uzeo kruh, razlomio i dao im, prepoznaše ga, a on im iščeznu iz očiju. Sad više i nije potrebno da ga vide očima, jer ga prepoznaše u lomljenju kruha, u tim istim gestama koje je učinio na posljednjoj večeri, po kojima će ga trajno prepoznavati prisutnoga. U tim istim gestama i kruhu i mi Ga danas prepoznajemo i susrećemo. Kada su se vratili u Jeruzalem javili su ostalim učenicima kako oni prepoznaše Gospodina u lomljenju kruha, a čuli su i od drugih da je Gospodin uskrsnuo i pokazao se Šimunu. 

Kako često se i nama čini da su zahtjevi koje Gospodin stavlja pred nas preteški? Kako često i mi odlazimo iz svoga „Jeruzalema“, pogotovo kada Božja volja nije u skladu a našim očekivanjima i nadanjima. Zato su naši nedjeljni sastanci s Gospodinom u svetoj misi izvor koji učvršćuje našu vjeru i osnažuje nas. On nam se približava po svojoj Riječi, tumači ju u svijetlu naših događaja i našega vremena, poučava nas i hrani svojim spasiteljskim životom. 

Ivan Markanović