sv. Leopold Mandić

(Dj 2,14a.36-41; 1 Pt 2,20b-25; Iv 10,1-10)

Četvrta Vazmena nedjelja, svake je godine posvećena Isusu – Dobrom Pastiru, a u Evanđelju slušamo jedan dio iz Isusove prispodobe u kojoj Isus sebe poistovjećuje s Dobrim Pastirom. U ovoj godini slušamo prvi dio u kojemu se Isus predstavlja kao „vrata ovcama, On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas“.

Teško bi Crkva mogla pronaći bolju i ljepšu sliku od ove, da njome izrazi onu zaštićenost vjernika koji se krštenjem, kao „kroz vrata“ pridružuju Kristu i Crkvi, kao što je to slika Dobroga Pastira. Isusu je bila veoma draga ova slika suživota između pastira i ovaca. Ona izvire iz njegovog osobnog životnog iskustva Palestine, gdje su pastiri posvuda napâsali svoja stada. Možda je nama danas ta slika pastira i stada odveć daleka i strana, u našem suvremenom, urbanom, informatičkom i potrošačkom načinu života. Pa ni ono što ta slika, primijenjena na međuljudske odnose želi prikazati, suvremenoga čovjeka teško zadovoljava. Nitko ne bi htio biti «ovca» koju će netko drugi voditi i njome upravljati, tim više što neki „pastiri“ trebaju „ovce“ samo da ih dobro „ostrižu“, a ne da ih čuvaju i štite.

Ali Isus premašuje tu sliku iz običnoga života. On njome izražava nešto daleko veće, a to je njegov odnos prema vjernicima. On nadmašuje i sve dotadašnje pastire i vođe naroda, koji dođoše prije njega, kao „kradljivci i razbojnici“, upotpunjujući tako starozavjetnu sliku Boga kao pastira. On je Pastir Dobri i kao takav dođe da njegove ovce „život imaju, u izobilju da ga imaju.“Crkva je ta zajednica novoga naroda Božjega u koju se ulazi krštenjem i vjerom u Isusa Krista koji je vrata, kroz koja se u nju ulazi, ali je i Pastir Dobri koji predvodi Crkvu i svakog pojedinog vjernika kojega poznaje po imenu, i vodi ga k spasenju i životu u izobilju.

U Djelima apostolskim slušamo kako je to Petar na dan Pedesetnice kao onaj kojega je Isus postavio da predvodi Crkvu u njegovo ime, protumačio mnoštvu koje ga je slušalo i pitalo: „Što nam je činiti braćo?“On je odgovorio: „Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista, da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga. Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu“.Toga dana im se pridruži oko 3000 duša i tako nastaje Crkva.

Ta služba se nastavlja u Crkvi u službi Pape, Biskupâ i službenika Crkve. Papa Pavao VI., predložio je stoga da na nedjelju Dobrog Pastira slavimo dan duhovnih zvanja, koji je posvećen molitvi i djelu za duhovna zvanja.Isus kao Dobri Pastir je i model svakome pastiru u Crkvi, ali i cijeloj Crkvi. Dobri Pastir je sama Crkva, kao zajednica vjernika, koja svaku svoju ovcu poziva i naziva njezinim imenom, i koja vodi stado koje poznaje i sluša njezin glas. Kao što to Crkva čini, i svaki od nas, kao član iste Crkve, brinemo se za stado koje je nama povjereno: a to je naša vlastita obitelj, društvena i župska zajednica, naši prijatelji, oni kojima je potrebna naša ljubav i pažnja.

I uvijek si trebamo postavljati ista pitanja: činimo li mi to na Isusov način, po evanđelju ili smo razvili svoj vlastiti način, koji odudara i nije u skladu s Kristovim? Koristimo li ili izrabljujemo svoje stado radi vlastitih probitaka ili sebičnih interesa? Možemo li sa sigurnošću reći da ne slušamo glas stranca i ne idemo za njim, nego slušamo glas koji prepoznajemo kao glas Gospodinov, glas Crkve? Sv. Petar u Prvoj poslanici donosi himan o Kristu kao strpljivom Patniku, koji je uzor strpljivosti krštenicima, te i nas ohrabruje i tješi: „Doista, poput ovaca lutaste, ali se sada obratiste k pastiru i čuvaru duša svojih“.

Dok se danas zahvalno okupljamo oko Isusa dobrog pastira, molimo za one po kojima on svoju pastirsku skrb vrši u današnjoj Crkvi i svijetu: za svećenike, redovnike, redovnice kao i za mladiće i djevojke koji se odlučuju i spremaju na duhovno zvanje.

Fra Ivan Markanović