sv. Leopold Mandić

(Dj 8,5-8.14-17; 1 Pt 3,15-18; Iv 14,15-21)

Tema Isusovog odlaska s ovoga svijeta nastavlja se i ove nedjelje. Prošle nedjelje Isus se objavljuje kao Put, Istina i Život, a ove nedjelje obećaje svoga Duha učenicima. Kako se približava svetkovina Duhova, tako nas služba riječi sve više usredotočuje na obećanje Duha Svetoga i njegovo djelovanje u Crkvi. Isus priprema svoje učenike na svoj odlazak Ocu, ali istovremeno obećaje da ih neće ostaviti same u ovome svijetu: „Ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine“.

 Prvi je Branitelj sam Isus. Sada on odlazi, a Duh Sveti će biti njihov Branitelj u svijetu, on će ih upućivati u svu istinu i dozivati im u svijest sve ono što je za života Isus govorio i činio. Tako da učenici ne trebaju biti zabrinuti što će govoriti i činiti, On će ih i dalje voditi. To je i razlog nade koja je u njima.

Isus započinje svoj govor o ljubavi kao novoj zapovijedi riječima: «Ako me ljubite». Naravno da su učenici u tom trenutku mislili da ga ljube inače ne bi bili tu večer s njim poput Jude koji je prethodno izašao. Slično možemo reći i za sebe, da Isusa ljubimo jer dolazimo na nedjeljnu misu. Ali istinski ljubiti Isusa znači prihvatiti i zahtjev koji slijedi: «Ovo vam zapovijedam da ljubite jedni druge.» To nas može malo i zastrašiti budući da nam je poznata naša ljudska slabost. Međutim, Isusov poziv na izvršavanje zapovijedi ljubavi je ohrabrujući, jer povezan sa darom drugoga Branitelja, koji će omogućiti da se zapovijed ljubavi i izvršava u učenicima. Isus nas neće ostaviti siročad, on će ponovo doći k nama. U međuvremenu se od nas traži da ljubimo jedni druge kao što je on ljubio nas. Da li je moguć način življenja ljudskoga života koji se podudara sa načinom kojim je Isus živio svoj? Uz njegovu stalnu prisutnost među nama po Duhu, i izvršenje njegove zapovijedi, da ljubimo kao što je on ljubio, bit će moguć.

Isus nije došao nadodati još neku misao u religijsku baštinu svijeta, nego je tu da bi pomirio svijet s Bogom, svojim i našim Ocem. Tu prestaju granice između ljubavi i posluha, naklonosti i obveze. Preduvjet svemu je ljubav. Tko istinski ljubi, nije mu teška nikakva zapovijed, nikakva riječ ljubljenog. Nemoguće bi bilo steći Isusovu ili Božju naklonost ispunjavajući puke obveze. Prije bilo kojeg čina, mora kao preduvjet postojati odanost srca, ljubav prema ljubljenoj osobi. Tko istinski Isusa prihvaća i ljubi, sav njegov život plod je te ljubavi. Tko sebe uroni u Isusovu ljubav, izrastat će prema Nebu, poput biljke koja, sili teže usprkos, izrasta prema gore. To je zakon ljubavi i djelovanja u Isusu Kristu. Po toj ljubavi će i svijet uvijek znati da smo njegovi učenici.

Čitanje iz Djela Apostolskih govori o širenju vjere u Samariju. Sva se Filipova propovijed i navještaj Evanđelja svodi na jedno: na osobu Isusa koji je Krist, Mesija – Spasitelj a kojega su i sami imali prilike susresti dok je prolazio Samarijom. Propovijed je popraćena čudesnim znakovima, izgonima zloduha i izlječenjima bolesnih i opsjednutih. Snagu za ta djela koja su učenici činili u ime Kristovo, davao je Duh Sveti. Tako se ispunilo i obećanje Kristovo da će im poslati Duha Branitelja koji će ostati s njima. Prvi plod naviještanja Isusa Krista Samarijancima, očitovao se u radosti: „Nasta tako velika radost u onome gradu“. Ta je radost odraz nade koju su učenici posvjedočili.

Sveti Petar u svojoj poslanici određuje vjeru kao „obrazloženje nade koja je u nama“. To znači da su kršćani bili radosniji, vedriji od svojih poganskih sugrađana te da su pogani od njih tražili objašnjenje njihove životne vedrine. Ta vjernička radost, unatoč nevolja i progonstava, dolazila je onda, a dolazi i danas, od Duha Svetoga. Kada god Crkva, njezini službenici ili kršćani, svojim životom ne svjedoče ono što vjeruju, uvijek postoji opasnost da podilaze svijetu. Najveći prigovor kršćanima bio je sam njihov život i nevjerodostojnost njihova svjedočanstva. Evanđelje, i ono što Crkva vjeruje i naviješta – treba živjeti u nadi, pa makar zbog toga svjedočanstva morali trpjeti protivljenja svijeta i nerazumijevanje, jer “uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, a ne čineći zlo“.

Fra Ivan Markanović