sv. Leopold Mandić

Dj 1,12-14; 1 Pt 4, 13-16; Iv 17,1-11)

Nedjelja nakon Uzašašća uvodi nas u iščekivanje Duhova. Isus je dovršio svoje ovozemno poslanje. Apostoli i drugi učenici zajedno s Marijom, nakon Uzašašće,ostadoše u svijetu kao nosioci primljene Objave, svjedoci Njegova života, smrti i uskrsnuća, ali nedorasli primljenom zadatku. Trebalo je stoga ostati zajedno u molitvi, u „gornjoj sobi“, u dvorani Posljednje večere, zapravo oko euharistijskog stola, kako im je Isus i naložio „da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju Obećanje Očevo“ – Duha Svetoga. On će ih prožeti Božjom snagom, promijenit će ih, da bi mogli svojim svjedočanstvom svijet mijenjati.

Djela apostolskaopisuju prakršćansku zajednicuu samim začecima, u kojima se naziru obilježja koja će trajno nositi Crkvu kroz cijelu povijest i činiti ju prepoznatljivom. Ona je na neki način mjerilo po kojemu se poslije preispituje sve naše kršćansko i crkveno zajedništvo i življenje. Njezino izvorno obilježje je u tome da je bila je jednodušna. Iako je vidljivo da su ti ljudi bili različiti, da je među njima bilo trzavica i da su iskrsavala neriješena pitanja i sporovi, ipak u svemu tome, oni su uspijevali iznalaziti rješenja i ostali su jednodušni. Druga činjenica, jest njihova postojanost; bili su ustrajni, nisu sumnjali unatoč protivljenjima i progonima. I konačno, ta jednodušnost i ustrajnost uvijek je završavala u molitvi.

Petrova poslanica pokazuje da ni nakon Duhova, Kristova zajednica ne može živjeti u trajnom zanosu i radosnom svjedočenju. Ponavljaju se razdoblja progonstava i trpljenja u kojima Crkva slijedi Isusa i u njegovoj patnji. Znači da Crkva – kao otajstveno Tijelo Kristovo sastavljeno od svih vjernika kao živih udova – živi spasenjsku muku u svakom razdoblju i u svakoj ljudskoj sredini, i da se upravo tako događa otkupljenje u svim vremenima i narodima. U vjernicima dok tako trpe „počiva Duh Božji“. Oni naime ne bi imali snage za takvo svjedočanstvo u naviještanju Radosne vijesti kad u njima ne bi bilo Duha Kristova, jer „pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama!“.

U Evanđelju slušamo završetak Isusove oproštajne besjede. Dok drugi evanđelisti više opisuju objektivne okolnosti Isusovih govora i uputa koje daje svojim učenicima prije odlaska; Ivan, kao ljubljeni učenik Gospodinov opisuje ono što se događalo s Isusom u njegovoj duši i kako se on očitovao učenicima u posljednjim trenutcima ovozemaljskoga života. Njegova molitva podsjeća na „Oče naš“, zato što se obraća Bogu kao Ocu. Za njega to je čas kojemu je bio usmjeren cijeli njegov život i koji je sad došao. Taj čas jest čas njegove smrti, njegova uskrsnuća i njegove proslave. U tom času je proslavio Boga, svoga Oca, kad je otkupio čovječanstvo i pomirio čovjeka s Bogom, zatim prosi da: Otac proslavi Sina; da sačuva učenike u svom imenu i da ih očuva od Zloga u svijetu u kojemu trebaju djelovati, iako nisu od svijeta; i na kraju moli za buduće učenike koji će povjerovati na riječ njegovih svjedoka i njihovih nasljednika.

„Svijet“ za koji Isus ne moli jesu oni koji su pod vlašću Zloga, koji su se s njime mogli susresti i upoznati ga, ali su ga ipak odbacili, zbog svoje okorjele zloće. Unatoč tome, Isus se nije dodvoravao moćnicima i zlu svijeta u vršenju svoga poslanja i najavio je da će se svijet suprotstavljati i njegovim učenicima, isto kao i njemu. On nije došao suditi svijetu, nego želi spasenje svijeta – i stoga u svoju proslavu, koja je ujedno proslava Očeva, uključuje vječnu sreću svih ljudi kojima se darovao i koji su ga prihvatili. Isusova molitva za one koji su usred zlog svijeta njegovi, jamstvo je da oni neće ostati sami, da će se Duh Božji u njima djelatno nastaniti i kao Branitelj, čuvati ih u svijetu od Zloga. Duh Sveti davat će im snagu i dozivati im u svijest sve što je Isus govorio i činio tako da će u svako vrijeme moći biti njegovi vjerodostojni svjedoci u naviještanju evanđelja i spasenja svijeta.

Fra Ivan Markanović