sv. Leopold Mandić

Fra Ante Tomičić

Curriculum vitae

Brat Ante Josip Tomičić rođen je 19. ožujka 1901. godine, od oca Ivice i majke Anice, u selu Razbojine u župi Ričice, udaljenoj desetak kilometara od Gračaca na cesti prema Gospiću, u dobroj katoličkoj obitelji. U svojoj 17. godini života doživio je snažan Božji zahvat u svoju dušu koji ga je potaknuo da potraži savršeniji način života u vjeri. Spoznavši da ga Bog zove na savršeniji način života ušao je u kapucinski red 1919. godine. Kao redovnik-kapucin, kroz pune je 22 godine ponizno sakupljao milodare za gradnju crkava, samostana i sjemeništa. U riječki kapucinski samostan dolazi 1947. godine i tu ostaje kroz pune 34 godine. Vršio je u crkvi Gospe Lurdske dvije vrlo zahtjevne i osjetljive službe – službu sakristana i vratara. Zbog toga su svi ljudi koji su radi bilo kojeg posla dolazili u samostan ili crkvu, morali susresti blage oči fra Ante. Svi se sjećaju njegove susretljivosti, poniznosti i dobrote. Nikada nizašto nikoga nije odbijao, svima je htio biti uslužan koliko je najviše mogao. Bio je osobiti štovatelj Blažene Djevice Marije. Koliko je štovao Majku Božju najviše nam govori činjenica da se osjećao silno počašćen time što je bio određen za sakristana u crkvi Gospe Lurdske na Rijeci. On je to smatrao najvećom počasti što mu se mogla dati. Smatrao se čuvarom svoje nebeske Kraljice i Majke. Sav njegov neshvatljivo požrtvovan život imao je svoj oslonac u ljubavi prema Bogu i u ljubavi prema Majci Božjoj kojoj se sav dao u službu. Iscrpljen bolešću sestrica smrt pohodila ga je pripravna 25. studenog 1981. godine u kapucinskom samostanu Gospe Lurdske u Rijeci. Pokopan je na Riječkom groblju Kozala. Godine 1997. u četvrtak 3. travnja, posmrtni ostaci pokojnog fra Ante Tomičića preneseni su s groblja u kriptu kapucinske crkve Gospe Lurdske.

Informativni biskupijski proces za fra Antino proglašenje blaženim svetim službeno je pokrenut 12. srpnja 2005. U lipnju 2006. godine Kongregacija za proglašenje blaženima i svetima izdala je dokument Nihil obstat (Ništa protiv), kojim potvrđuje da nema zapreka za proces fra Antine beatifikacije i kanonizacije. U tijeku kanonskoga informativnog procesa ispitano je 45 svjedoka različi­tog spola, dobi, zvanja i staleža. Crkveno sudište u Riječkoj nadbiskupiji u srpnju 2007. godine službeno je zaključilo informativni proces.

Hod od pastira do sveca

Fra Ante TomičićMali Josip Tomičić s nepunih deset godina završio je osnovnu školu te započinje svoj pastirski život na ličkim proplancima. Postao je pastir očeva stada. Budući da je on bio deveto dijete svojih roditelja, prirodno je da su se već neke njegove sestre udale, a neke su se na to pripremale. Obitelj nije upoznala oskudicu, ali raštrkano imanje zahtijevalo je vrijedne ruke. Trebalo se naći i na paši i u polju.

Kao dobro odgojen mladić Joso Tomičić predano je radio poslove što ih je pred njega postavljao svakod­nevni obiteljski program. Kao dobar učenik ponio je u život zanimanje i ljubav prema knjizi. Tako mu je kao šesnaestogodišnjem mladiću dospjela u ruke jedna knji­žica "Marijine sanje", ta knjižica Josu je toliko potresla da mu je promi­jenila život. U njoj je on upoznao veliko Božje milo­srđe: "Kad bi čovjek učinio toliko grijeha koliko je u moru pijeska i na gori lista, pa se obratio dragom Isusu kajući se i obećavajući da neće više griješiti, Isus bi mu sve oprostio". To je mladića toliko potreslo da je briznuo u plač. Tukao se u prsa i govorio: "Isuse moj, smiluj mi se, Isuse moj, oprosti mi, nikad te više vrije­đati neću!". Od tog časa započinje u ovom mladiću ono što su svi, koji su s njim živjeli, uvijek mogli opaziti. U svojoj kratkoj autobiografiji taj veliki duhovni skok ovako opisuje: "Lio sam gorke suze i kajao se iz dna duše i počeo sam moliti koliko sam znao. Od toga časa molitva je bila moj najdraži posao".

Ljudi su primijetili duhovni uspon poznatog mladica. On sam pred kraj svoga života o tome piše: "Čim mi je bilo moguće, pošao sam na sv. ispovijed. Dobio sam od nekoga jednu krunicu, a jedna žena iz sela, kad je vidjela kako se ja svaki dan molim, dala mi je jedan stari molitvenik i knjižicu "Nasljeduj Krista"; k tome sam još od nekog dobio "Vjenčić sv. Antuna". To je bila moja svagdanja hrana, a kod ovaca sam imao dosta vremena za molit­vu". Dogodilo se da je njegov bratić, koji je kasnije um­ro kao bogoslov u Zagrebu, kod njih zaboravio Novi zavjet. Fra Ante ističe: "E to je sada bila nova sreća i novo veselje. To sam ja svaki dan marljivo čitao".

Čitajući pažljivo Novi zavjet Joso se oduševio Isu­sovim riječima: "I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti." U duši mladićevoj ove su riječi uzrokovale požar. On će priznati: "Te riječi su me­ne osvojile i ja sam ih odlučio provesti u život pod svaku cijenu". Pred njim je sada bio velik upitnik: Kako?

Njegov stariji brat Blaž pripovijedao mu je nakon povratka iz vojske kako je vidio "fratre koji služe Bogu u svetom redu". Ali kako do njih doći? Kako se s njima povezati? U Glasniku Srca Isusova i Marijina pronašli su adresu i napisali pismo s molbom "da im jave kako bi se mog­lo stupiti u sv. red." Isusovci su susretljivo odgovorili: "Ako želite stupiti u samostan, obratite se na kapucine u Varaždinu".

Josin župnik napisao je pismo kapucinima u Varaždin. Odgovor iz Varaždina stigao je na blagdan sv. Antuna Padovanskoga, 13. lipnja 1919. U njemu je stajala jasna poglavareva odluka: "Neka dođe i sa sobom ponese krsni list, župnikovu preporuku, domovnicu i liječničku svjedodžbu daje potpuno zdrav duševno i tjelesno; i neka ponese sa sobom toliko odi­jela koliko mu je potrebno za šest mjeseci."

Od svoga obraćenja pa do odlaska od kuće Joso je mnogo molio, ali i strogo postio. Čitajući Novi zavjet posebno ga se dojmio Ivan Krstitelj. Isposnički lik proroka s Jor­dana neizbrisivo se usjekao u razmišljanje budućeg ka­pucina. I upravo na blagdan sv. Ivana Krstitelja, 24. lip­nja, Joso će krenuti na put. Josina želja za pokorničkim životom ne dolazi u pitanje. U tome je imao potporu cijele obitelji.

U Varaždin je Joso stigao 26. lipnja 1919. nešto prije ponoći. U samostanu ga je primio brat Rok. "Jako me lijepo i rado primio i među ostalim mi rekao: "A zakaj ste tako slabi, morate bolje jesti da budete jakši, pri nas treba delati."

U varaždinskom kapucinskom samostanu tada je bilo dvanaest redovnika. Šestorica su bili svećenici, šestorica braća laici.

Dnevni red, što su ga braća revno obdržavala, mla­dom pridošlici iz Like učini se veoma dobrim: ustajanje u 4,45 ponedjeljkom, srijedom i petkom kad je bilo bičevanje, a u 5,00 sati u ostale dane. Slijedile su Lita­nije svih svetih, pola sata razmatranje, dio molitve časoslova, a u 6 sati prva misa, doručak, a u 7.30 druga misa. Nakon druge mise svatko ode na svoj posao. Navečer se zajednički molila krunica, Gospine litanije i opet raz­matranje od pola sata.

Svojim ozbiljnim ponašanjem, marljivošću i gor­ljivom pobožnošću Joso Tomičić stekao je povjerenje i naklonost samostanske braće. Zato je nakon šest mjeseci primljen u novicijat. Vrijeme novicijata, što traje godinu dana, razdoblje je uvođenja u život redovničke zajednice. No­vaci se pod vodstvom učitelja upoznaju sa sveukupnim životom i djelovanjem kapucinskog reda. Prigodom ulaska u novicijat kandidati dobivaju redovničko odije­lo. U ono vrijeme dobivali su i novo, tj. redovničko ime. Mladi Ličanin dobio je ime velikog sveca, franjevačkog propovjednika i naučitelja Crkve sv. Antuna Padovan­skog, fra Ante. Bilo je to na blagdan sv. Ivana apostola 27. prosinca 1919.

Godina novicijata lijepo je krenula. Prihvatio je dnevni red, pobožno molio, radio i učio. Ali uskoro se javljaju sum­nje. Osjećao se nelagodno. Mučila ga misao je li to taj put koji je on sanjao i zamislio? Nije li ovdje ipak suviše lako, previše udobno? Je li ostavio svoje roditelje, braću, sestre, polja, stado, svoju Liku za tako malo pokore?

Zato je u rano proljeće 1920. godine zamolio po­glavare da ga otpuste iz Kapucinskog reda. Odlučio je potražiti "strogi pustinjački život poput sv. Ivana Krstitelja".

U potrazi za strogim pokorničkim životom bivši kapucinski novak ni sam nije znao kamo mora krenuti. Nakon dvomjesečne avanture, ističe fra Alojzije, "mladi Božji zanesenjak odlučio vratiti u Ka­pucinski red u Varaždinu, kamo ga je Božja providnost na početku njegova poziva na jedinstven način dovela".

Po drugi put fra Ante započeo novicijat 20. studenoga 1920., a nakon pune godine, tj. 21. studenoga 1921. na blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije, u kapucinskoj crkvi u Varaždinu položio je jednostavne zavjete i tako Bogu obećao da će živjeti po evanđelju po prim­jeru sv. oca Franje u kapucinskom redu tri godine.

Nakon položenih prvih zavjeta fra Ante ostaje u Varaždinu na radost samostanske zajednice. Sam ističe da je već na samom početku 1922. godine skupljao vino po Podravini. Tako se odmah veoma aktivno i uspješno uključio u raznovrsno sezonsko prikupljanje potrebnih namirnica za život samostanske obitelji. Služba skupljača milostinje po gradovima i selima nije bila lagana, što više spadala je među najteže. A kad su poglavari ne­kog brata odredili za tu službu, to je značilo da je on sposoban i da u njega imaju povjerenje.

Ali već negdje u svibnju fra Ante dobiva prvo pos­lušno pismo od provincijala kojim je premješten u Karlobag gdje će vršiti službu samostanskog kuhara. U podvelebitskom siromašnom kraju Ante je ostao samo pet mjeseci, a onda mu je naređeno da se vrati u Varaždin.

U ranu jesen 1922. godine fra Ante je opet u Va­raždinu, a već u veljači 1923. fra Ante biva premješten u Split. U svetištu Gospe od Pojišana uz koje je 1908. sagrađen kapucinski samostan vrši službu sakristana, a za potre­be samostana dnevno obilazi gradom i od kuće do kuće prosi živežne namirnice. U Split dolazi i novi gvardijan fra Bernardin Škrivanić koji je kao veliki Gospin štovatelj po­novno htio urediti i uljepšati ovo splitsko svetište i samostan te je fra Antu poslao da u tu svrhu prikuplja novčana sredstva: u Šibeniku, Trogiru, Makarskoj u Metkoviću i drugim mjestima. Tako je započeo Antin najodgovorniji i najteži posao, a to je skupljanje novčane pomoći za gradnju i uređenje kapucinskih crkava i samos­tana. Skupljao je po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Vojvodini, Zagrebu, Beogradu. "Obavljati taj posao značilo je biti izvan samostana, na putu 6-8 mjeseci u godini, svakodnevno obijati tuđe pragove u sve dane u sedmici osim nedjeljom, stalno se ponižavati pred sva­kakvim ljudima i moliti za pomoć i primati ne samo novac nego i prigovore, predbacivanja i poniženja, kako je već na koga naletio. A trebalo je to sve mirno i ponizno slušati i primati novac za gradnje, a prezire za sebe". Na kraju svoga životnog puta fra Ante će reći: "Bilo je jako teško i ja ne bih nikom poželio takav posao". A fra Ante je taj posao predano obavljao 22 godine. Fra Alojzije zaključuje: "Ja mislim da nema drugog tumačenja, nego njegova svetost kojom je, uz pomoć Božju i na zagovor Blažene Djevice Marije, bio pripravan ama baš sve raditi i svugdje poći kamo ga bu­de Božja volja slala po njegovim zakonitim poglava­rima pred kojima se Bogu posvetio po svojim svetim zavjetima. Za to mu je mogao dati snagu samo Bog. Za­to je uvijek posvuda hodao s krunicom u ruci te ju je molio od kuće do kuće i od stana do stana."

U splitskom samostanu fra Ante je na blagdan Gospe Lurdske 11. veljače 1925. u ruke Bernardina Skrivanića, velikog štovatelja Gospe Lurdske, položio svoje vječne zavjete.

U Splitu je fra Ante boravio do 1926. a tada biva premješten u Dubrovnik.

Slično kao i u Splitu, u Dubrovniku su kapucini došli na biskupov poziv da preuzmu brigu o Gospinu svetištu (Gospa od Milosrđa). I ovdje je u to vrijeme svetište bilo zapušteno, a jednako tako i pripadajuća kuća. I tu je trebalo graditi samostan. Kad je 1926. fra Ante stigao u Dubrovnik, najprije je pomagao fra Benku obrađivati Gospino polje. Bio je to velik posjed i zahtijevao je mnogo truda. Fra Ante će reći: "To je bio dosta teški fizički posao, ali mi je bio vrlo drag, jer se radilo Bogu na slavu i u čast dragoj Gospi."

Gvardijan samostana u Dubrovniku u lipnju 1927. godine šalje fra Antu skup­ljati novčana sredstva za gradnju dubrovačkog kapucinskog samostana. Ta fra Antina služba trajala je 10 godina. U ljetu 1937. godine dok je fra Ante još uvijek prikupljao milodare za samostan u Dubrovniku u Zagrebu je primio pismo od provinci­jala da prestane skupljati milodare za Dubrovnik jer je tamo s gradnjom samosta­na i s obnovom crkve svršeno. Provincijal mu naređuje da počne skupljati za konvikt u Varaždinu koji je bio u dugu od 400.000 ondašnjih dinara. Tako je fra Ante premješten iz Dubrovnika u Varaždin. Sabiranje za Konvikt trajalo je nešto više od tri godine. Tako fra Ante nastavlja težak posao što mogu dobro obav­ljati samo najponizniji. U Varaždinu je Ante ostao gotovo četiri godine, a u lipnju 1941. premješten je u Zagreb.

I u Zagrebu je trebalo graditi samostan, jer je hrvatskim kapuci­nima samostan u Zagrebu bio potreban prije svega radi školovanja svojih svećenika. Zato poglavari u Zagreb šalju fra Antu koji je bio uspješan u pri­kupljanju za druge gradnje te će sigurno biti i ovdje. Fra Ante je dobro znao što treba raditi, ali nevolja je bila u tome što je počeo rat. Fra Ante odmah polazi na svoj zadatak. Sada po Zagrebu prikuplja novac za gradnju crkve i samostana sv. Mihaela u Dubravi. Bio je sretne ruke i gradnja je brzo napredovala. Fra Ante je u Zagrebu ostao do 1945., kada je ponovno premješten u Varaždin gdje ostaje do 1947.

Po volji svojih redovničkih poglavara fra Ante 5. rujna 1947. biva premješten na Rijeku. I tu je mnogo toga trebalo krenuti od početka. Za fra Antu to možda i ne bi bila velika novost, ali sada su se prilike izmijenile. Svuda su se još vidjele posljedice rata. Sada više nema mogućnosti prikupiti sredstva i relativno brzo obnoviti crkvu i samostan. Komunističke vlasti to nisu dopuštale. Bilo je to vrijeme u kojem je fra Ante morao naći neke druge oblike djelatnosti za svoju neumornu podu­zetnost, a njegovo oduševljenje za odricanjem ostvari­valo se jednostavnim prihvaćanjem životne oskudice što je bila na granici između siromaštva i bijede. Ali, dobrom fra Anti kojem je molitva bila najdraži posao, ni tada ništa nije bilo preteško.

U Rijeci je fra Ante ostao sve do kraja svoga živo­ta. Poglavari ga nisu premještali, tu je ostao 34 godine. Glavne službe bile su mu sakristan i vratar.

Kao sakristan morao je voditi računa o prostranoj crkvi i kripti te o sakristiji. Tu je trebalo održavati red i čistoću. Brinuti se za čistoću nije uvijek bilo lako. Tako su npr. na veliku terasu pred ulazom u gornju crkvu često dolazile razne grupe i razni ljudi, koji nisu navikli papire i druge otpatke baciti u koš. Često je to palo na leda sakristana. Dok nije bilo časnih sestara, sakristan je kitio olta­re u gornjoj crkvi i kripti, što nije bio malen posao.

Ali u kapucinskoj crkvi na Žabici sakristan je uvijek bio onaj koji je primao ljude što su tu navraćali. Kapucinska crkva je na samom autobusnom kolodvoru, a ni željeznički kolodvor nije daleko. Razumljivo je da su tu osim mnogih Riječana dolazili ljudi koji su doputovali u Rijeku ili su se tu našli na proputovanju, između jednog i drugog autobusa. Mnogi bi ušli u lijepu crkvu te bi nakon molitve došli u sakristiju. Uvijek bi nešto pitali, tražili, kupili molitvenik, krunicu, medaljicu, sličicu. I uvijek su svi susreli sitnog mršavog sakristana fra Antu. On je svakog srdačno primio, sa živom pažnjom poslušao i uvi­jek kratko i jasno odgovorio. Što je sam mogao riješiti, učinio bi odmah, a ako je trebalo pozvati svećenika, brzo bi pozvonio i ljudi su bili usluženi. Tijekom tih godina mnogi su ga upoznali i radovali se susretu s njime.

Fra Antino živo zanimanje za ljude i njihove prob­leme plijenilo je mnoge. Usprkos mnogim poslovima imao je vremena za svakoga. A ljudi su znali da ih s paž­njom sluša i da će ih razumjeti i onda, kada se oni ne zna­ju baš do kraja dobro izraziti. Ljudi su štoviše znali da im on neće uvijek dati neke posebne upute za njihove probleme, ali su osjećali da ih razumije.

Fra Ante je uvijek pripremao sve što je trebalo za dnevnu liturgiju. U tome je uvijek bio točan. Trebalo je pripremiti misno ruho za svećenike, uvijek u određenoj boji, spremiti oltar, donijeti hostije, vino, sveto posuđe, upaliti svijeće. Ako nije bilo ministranata, on bi spremno posluživao. Nakon mise sve bi opet pospremio na svoje mjesto. Budući da je kapucinska crkva Gospe Lurdske i blizu autobusnog i željezničkog kolodvora kao i blizu luke, tu su dolazili mnogi svećenici koji su se našli na putu pa bi služili misu. Dok još nije bilo koncelebracije, svećenici su služili mise svaki za sebe u isto vrijeme, ali svaki kod drugog oltara. Sve je to zahtijevalo fra Antinu posebnu brigu i dodatni posao, ali uvijek je bio sus­retljiv. Kao velikom štovatelju Bogorodice bilo mu je drago što svećenici dolaze rado u njezinu crkvu. Fra Ante se osjećao "silno počašćenim time što je bio odre­đen za sakristana u crkvi Gospe Lurdske." Izgleda da je to ipak bila služba u kojoj se najbolje ostvarivala njego­va zamisao služenja Bogu: skromno služenje u Gospinoj crkvi od zore do mraka, prigode za samozatajni poko­rnički život bilo je dovoljno, a našlo se uvijek i vremena za tihu goruću molitvu što daje snagu i zanos za još predanije služenje Bogu i ljudima miljenicima njegovim.

Jedno je biti vratar u nekom malom samostanu gdje će se zvono na ulaznim vratima tek ponekad ogla­siti, a posve je drugo biti vratar ondje gdje cijeli dan zvoni i zvoni. Zbog svog položaja kapucinski samostan ima prometnu portu. To je za fra Antu bio svakodnevni križ. Od ranog jutra ljudi bi dolazili, jer su bili na putu te bi na porti ostavili stvari dok obave neki posao i krenu dalje. Gotovo svakodnevno zvonili bi razni majs­tori i njihovi radnici koji su popravljali i preuređivali samostan. Dolazili bi mnogi svećenici, razni redovnici, redovnice, prijatelji. Oko podneva stizali bi siromasi i tražili skroman objed što bi ga dobivali u sobici kraj ulaza u samostan. I kad jedan ode, drugi zvoni. Kad bi strpljivo i susretljivo otpremio nekog svećenika koji bi uzeo svoje kovčege, zvonile bi časne sestre koje kreću brodom, a tu su pohranile kutije s predmetima što su ih ujutro kupile. Poslije njih dolazio bi prijatelj s obližnjeg otoka koji bi upravo stigao brodom i pita kako su braća u samostanu, a donio bi i nešto grožđa.

Ponekad bi pozvonili zaručnici, koji su onuda pro­lazili, da se raspitaju o svom budućem vjenčanju. Zvo­nila su i djeca. Fra Ante bi strpljivo odlazio i otvarao vrata i uvijek pažljivo i susretljivo slušao želje i pitanja, odgovarao i pomagao.

Taj posao trajao je od jutra do noći, a više puta i u noći.

Zadnjih godina njegova života braća su poslije objeda zamjenjivala fra Antu na porti da se malo odmori. Ispočetka je to nevoljko prihvaćao, ali je poma­lo i sam uviđao da su mu snage oslabile i da mu je odmor potreban.

Iako je služba sakristana i vratara oduzimala mno­go vremena i zahtijevala beskrajnu strpljivost, fra Ante je uvijek uspio ostati miran, sabran i vedar. Uza sve to fra Ante je uvijek našao vremena za molitvu.

Kad bi završio jutarnje neodgodive poslove kao npr. otvoriti i prozračiti crkvu, pripremiti sve za jutar­nju misu, odmah bi uronio u molitvu. Jutarnja misa sva­ki dan bila je za njega dubok doživljaj. Na misu se pobožno pripremao, a kad bi započela, sudjelovao je u njoj s velikom pažnjom i oduševljenjem. Njegova sa­branost i nenametljiva ponizna pobožnost poticala je i druge "na poštovanje prema svetoj euharistijskoj tajni."

Kad god bi koji svećenik služio misu, Ante bi, ako je ikako mogao, pobožno sudjelovao. Na pričest je uvi­jek dolazio polagano i sabrano, a vraćao se obuzet zano­som, pobožnošću uronjen u tihu i žarku molitvu, prožetu dubokom vjerom što je u pričesti još više ojačala.

Kao brat pomoćnik, do reforme Časoslova fra Ante je molio svoj redovnički Časoslov što se sastojao od 76 Očenaša, ali kada smo dobili časoslov na hrvatskom jeziku, redovito je molio časoslov. Uz časoslov fra Ante je našao vremena i za druge molitve iz pojedinih molitvenika. Često ga se moglo vidjeti kako u sakristiji ili u crkvi u prvoj ili drugoj klupi sjedi ili kleči i moli iz molitvenika. Kao velikom štovatelju Gospe posebno mu je bila draga molitva krunice. Krunicu je uvijek imao uza se. Zavolio ju je još kao pastir u svojoj dragoj Lici i nije ju napustio sve do kraja svoga zemaljskog puta. Krunica mu je bila uvijek u rukama. Molio ju je u crkvi, u sakristiji, na hodniku i u svojoj sobi. Te molitve kao da mu nikad nije bilo dovolj­no. U vrijeme korizme, osim što je sudjelovao na zajed­ničkom, sam je često molio Križni put.

Molitva je za bratu Antu, kako je sam napisao, bila "najdraži posao". Zato je mogao kročiti uskim i strmim putem prema visinama savršenog redovničkog života. Svoje obećanje Bogu, koje je dao u zavjetima siro­maštva, poslušnosti i čistoće, održao je vjerno do kraja. Tako je, jačan sakramentima ispovijedi i pričesti te po­stojanom molitvom, postao primjer kršćanskog i redov­ničkog života. I što se njegov život više primicao kraju, molitva je bivala sve gorljivija, a primjer njegova ži­vota sve privlačniji.

Važna odlika fra Antina života bila je njegova odanost i ljubav prema njegovu Kapucinskom redu i njegovoj samostanskoj braći. Braću franjevce kapucine, zavolio je već u prvom susretu s njima u Varaždinu.

Prema svojoj redovničkoj subraći bio je veoma pažljiv i susretljiv. Bio je radostan kada je mogao kome od braće učiniti uslugu. Zaboljelo bi ga i ožalostilo ako bi čuo kakvu uvredu među braćom.

Potpuno predan službi Bogu i ljudima nije se štedio, naporan i zahtijevan svakodnevni rad iscrpljivao je fra Antu, počele su se javljati i zdravstvene tegobe i  30. III. 1979. Fra Ante morao poći u bolnicu. Iako je već nekoliko mjeseci prije toga osjećao tegobe, odlazak u bolnicu za Antu je trenutak kada je morao i sam sebi priznati da je bolestan i da su mu snage oslabile te više ne može raditi kao prije. Bolest, polipi na mokraćnom mjehuru pratila ga je zadnje tri godine ži­vota. Prvi put bio je operiran 2. travnja 1979. Nedugo nakon prve uslijedila je 13. travnja druga operacija, a do kraja živ­ota bilo ih je ukupno devet.

Kao i uvijek i ovdje je prema liječnicima i ostalom osoblju iskazivao duboku i iskrenu zahvalnost. Njegovo liječenje odvijalo se tako da bi on pošao u bolnicu na preglede i kirurške zahvate i tamo bi ostao nekoliko dana, a zatim bi se vratio u samostan i tu bi uzimao lijekove. Liječnici i medicinske sestre susretljivo su i rado navraćali i po­sjećivali bolesnika u kapucinskom samostanu.

Već dobrano shrvan bolešću, što je nezaustavljivo napredovala, fra Ante je 22. ožujka 1981. proslavio 80. obljetnicu svoga života i 60. obljetnicu redovništva.

Fra Antino tijelo izmoreno radom i pokorom i oslabljeno teškom bolešću, klonulo je. Njegov život primicao se kraju. I njegova subraća u samostanu i liječnici i svi drugi, koji su ga okruživali, činili su sve da mu olakšaju preostale dane. On je svima zahvalji­vao, trpio i molio.

Zanimljivo je svjedočanstvo s. Miroslave Vugdelija, milosrdnice, koja ga je pomagala u bolnici, a često je k njemu dolazila i u samostan. Ona ističe: "On je u bolnici bio anđeo. Nikakvih problema nismo imali s njime. Ponešto se ustručavao, bio je sramežljiv. Za či­stačice, medicinske sestre, za doktore, za svakoga je imao lijepu riječ. Bio je veoma jednostavan, nenamet­ljiv, tih, zadovoljan sa svime što je dobio."

Umro je 25. studenoga 1981. ujutro u tri sata i četiri minute, a uz njegov bolesnički krevet bila je s. Miro­slava. Na nju je fra Antina smrt ostavila snažan dojam.

Ona će kasnije reći: "Za mene osobno fra Ante je živi svetac grada Rijeke. U svojih 25 godina rada u bolnici na kirurgiji vidjela sam mnoge smrti mladih, starih i sred­njih. Svi smo slični i svatko zna da će umrijeti, ali kako je umro fra Ante, tako nešto nisam doživjela niti ću doživjeti. Kad je bio u agoniji, nije ništa govorio, već se samo križao. Njegove su oči bile stalno uprte u nebo."

Svog omiljenog sakristana i vratara vjernici grada Rijeke i okolice nisu zaboravili. Svake godine na dan njegove smrti 25. studenoga u kapucinskoj crkvi Gospe Lurdske okupi se mnoštvo fra Antinih štovatelja. Videći da narod ne samo ne zaboravlja fra Antu, nego svake godine dolazi u sve većem broju, odlučeno je da se fra Antino tijelo s groblja prenese u kriptu kapucinske crkve Gospe Lurd­ske. Tako su 3. travnja 1997. fra Antine kosti, u posebno pripremljenoj škrinji, prenesene u kapucinsku crkvu.