sv. Leopold Mandić

Blagdan 12. svibnja

Rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg Novom, na ulazu u Boku kotorsku, na jadranskoj obali, kao jedanaesto, pretposljednje, od dvanaestero djece. Njegov otac, Petar Mandić, i majka, Dragica Carević bili su nepokolebljivi vjernici. Sjećanje na majku često je odjekivalo iz njegova srca: »Bila je izvanredno pobožna. Njoj dugujem na poseban način sve što jesam.«  Sa šesnaest godina, 16. studenoga 1882., odlazi u kapucinsko sjemenište u Udinama.

Bogdanovo kapucinsko zvanje rađa se iz silne čežnje za apostolskim radom. Otišao je da bi se vratio kao misionar medu »svoj narod«. Tijekom dvogodišnjeg boravka u Udinama nastojao je ispraviti, šutnjom i samokontrolom, onu svoju manu u izgovoru, teško zamuckivanje koje je sprječavalo njegovu želju za komuniciranjem, pojačanu njegovim srdačnim karakterom i otvorenošću. Odmah se otkrilo da je uzor u svemu. Godinu kušnje proveo je u Bassanu del Grappi (kod Vicenze), gdje je 2. svibnja 1884. s kapucinskim odijelom dobio ime fra Leopold.

Za svećenika je zaređen 20. rujna 1890. u crkvi Gospe od Zdravlja. Odmah je od poglavara zatražio da ga pošalju za misionara na Istok. Odgovor je bio niječan. Previše je zamuckivao i poglavari su ga smatrali neprikladnim. Misionarsko polje, mnogo šire od istočnih zemalja, otvorilo se na čudesan način pred malim fratrom. Njegova svakodnevna misa, koju je doživljavao kao ekumensko zalaganje, produbljivala je svjetlo njegova zvanja, koje se zatim prodorno i mudro oslobađalo u ispovjedaonici.

Godine 1909. premješten je u Padovu, poglavari su mu povjerili da vodi studente i predaje patrologiju. Službe vođenja studenata oslobođen je 1914., a njegov će budući život biti mučeništvo ispovjedaonice, razapinjanje u ispovjedaonici. Tako je jedna sobica-ispovjedaonica u kapucinskom samostanu na Trgu sv. Križa, postala mjesto koje je privlačilo ljude. Tu je sv. Leopold Mandić slušao ponizna priznanja grijeha više od trideset godina. To je »mjestašce« bilo pošteđeno od zračnog napada 14. svibnja 1944., kao što je to mali kapucin unaprijed prorekao: »Crkva i samostan bit će pogođeni bombama, ali ne i ova sobica. Tu je Bog iskazivao veliko milosrđe dušama: treba ostati kao spomenik njegove dobrote.« Život svetog »ispovjednika« sav se odvijao unutar tih par četvornih metara.

Svi su hrlili u njegovu ispovjedaonicu, mali i veliki, učeni i neuki, redovnici, svećenici, klerici i laici. Zatvoren u svojem sobičku dimenzija dva puta tri metra, s niskim i loše zaštićenim prozorčićem koji je gledao na usko i zagušljivo dvorište, otac Leopold je vršio sve do smrti službu pomirenja i milosrđa. Njegovim Istokom postala je svaka duša koja je došla tražiti duhovnu pomoć. On sam piše 13. siječnja 1941.: »Svaka duša kojoj će biti potrebno moje služenje bit će za mene Istok.« Ispovijedao je deset do dvanaest sati na dan, bilo hladno ili vruće, bio umoran ili bolestan. »Budite mirni« - znao je reći pokornicima - »sve stavite na moja pleća, dalje ću se ja pobrinuti.« Na sebe je preuzimao žrtve, molitve, noćna bdjenja, postove, bičevanja do krvi. Išao je s radošću u susret pokorniku, dapače zahvaljivao mu je i najradije bi mu se bacio u zagrljaj.

Okrivljavalo ga se zbog popustljivosti, govorilo se da je »široke ruke« i doživljavao je mnoga protivljenja. Ali on je, pokazujući na Raspetoga, odgovarao s čudesnim iskustvom Božjega milosrđa: »Kada bi me Raspeti prekorio da sam široke ruke, ja bih mu odgovorio: 'Taj loš primjer, blagoslovljeni Gospodaru, dali ste mi Vi. Ja još nisam došao do tog stupnja ludosti da umrem za duše!'«

Potkraj jeseni 1940. njegovo je zdravlje klonulo i sve se više pogoršavalo. Početkom travnja 1942. smješten je u gradsku bolnicu. Nije se obazirao na to što ima tumor na jednjaku. U samostanu je nastavljao s ispovijedanjem. Ali bojao se smrti i bolovi su ga izjedali. Još je 29. srpnja 1942. ispovijedao bez predaha, a zatim je cijelu noć probdio u molitvi. Ujutro, 30. srpnja, pripremajući se za misu, klonuo je. Odnijeli su ga u krevet. Primio je sakrament bolesničkog pomazanja i ponavljajući posljednje riječi molitve Zdravo Kraljice, držeći uzdignute ruke prema gore, kao da ide u susret nečemu, kao preobražen, izdahnuo.

Trideset četiri godine poslije, 2. svibnja 1976., papa Pavao VI. proglasio ga je blaženim, a 16. listopada 1983. papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim.