sv. Leopold Mandić

Franjevci kapucini prisutni u više od stotinu zemalja

Duhovi 1587. godine su ušli u povijest Manje braće kapucina s dva krajnje značajna događaja: smrt sv. Feliksa Kantalicijskog i odluka generalnog kapitula da službeno pošalje misionare u svijet, dovodeći u red prethodne, hrabre odluke pojedinaca. Ako je fra Feliksova svetost očuvala Red od opasnosti mogućeg ukidanja zbog otpadništva jednog od svojih najvećih predstavnika (Bernardina Ochina), ta odluka donesena na spomenutom kapitulu dala je dah univerzalnosti pokretu rođenom u skrivenom kutku dijela Apenina koji potpada pod pokrajinu Marke, u Camerinu, gradu koji je, u povijesti franjevačkog Reda, po važnosti odmah iza Asiza.

Prvi misionarski pokušaji kapucina sežu četiri stotine godina prije nego je Pio XII. proglasio da »kršćanstvo nije vezano ni uz koju kulturu, već sve nadilazi i, istodobno, da bi ispunilo poslanje spasenja, treba se ukorijeniti u svima, prožeti ih i spasiti«. A to je upravo ono što su činili (i čine) kapucini, u čijim je prvim Konstitucijama (iz 1536. godine), sastavljenim svega osam godina nakon službenog odobrenja reforme koja je bila tek u povojima, opisan precizan i podroban program, sjeme kasnijeg misijskog legislativnog vrenja Reda, utemeljenog na slijedeća četiri stožera:

  1. dubokom duhu skrovitosti;
  2. spremnošću staviti se u punu službu Crkve bez umora, bez kajanja i bez popuštanja i najmanjoj napasti uskogrudnosti (dosl. kampanilizmu, pr.);
  3. prikladnoj stručnoj osposobljenosti kako se ne bi kršćanstvom preklapalo kulturu narodâ kojima se naviješta radosnu vijest evanđelja;
  4. ustrajnošću u kristijanizaciji i privođenju vjeri civilizacija koje svojom kulturom mogu izraziti jedinstvo i katolicitet Crkve.

I pri tom nikada ne dokinuti misijski rad, usprkos možebitnom pomanjkanju redovnika, kako se danas događa: provincije koje su davno osnovane imaju manje redovnika no nekoć, ali još uvijek daju misionare iz svojih redova.

Zakonodavstvo nije govorilo ništa nova, nego se uključilo u golemi misijski pokret što ga je započeo sv. Franjo, za kojeg »sudjelovanje u misijama predstavlja najplemenitiju zadaću Reda«. On je bio taj koji je shvatio da kontemplacija nije toliko stasi (στάση), koliko ekstazi (exstasis), to jest pokret, nasljedovanje, sa svim teškim posljedicama žrtava, trpljenja, mučeništva; kako onog s krvoprolićem tako i onog bez prolivene krvi. U tome je njegovu braću prije svega pomagalo siromaštvo koje je, prije no odricanje, navještaj: naviještanje Kraljevstva koje će doći.

To je ono što su kapucini od samih početaka činili u Italiji, gdje su, prema njihovom prvom povjesničaru ocu Bernardinu iz Colpetrazza, »propovijedali o Božjim zapovijedima, evanđelju i Svetom pismu; najoštrije su osuđivali poroke, a uzvisivali i veličali svete kreposti. A to je pobuđivalo veliko udivljenje svih vjernika, jer bio je to novi način propovijedanja, izrečen s tolikim žarom da je kod svakoga budio zanos. [...] kada su se pojavili kapucini koji su gorljivo propovijedali Sveto Pismo, svi propovjednici iz drugih redovničkih zajednica, ako su htjeli da ih puk sluša, morali su se tome prilagoditi i propovijedati Sveto pismo [...], a ostaviti se mnogobrojnih pitanja, sitničarenja i filozofiranja; u protivnom bi propovijedali pred praznim klupama. Kapucini su, dakle, dali priliku da se propovijeda Sveto pismo [...] i to se toliko svidjelo svima, da one koji nisu propovijedali evanđelju narod nije uopće dolazio slušati«.

Izvan Italije naviještali su Evanđelje prije svega životom tako da je 1646. Propaganda fide zadužila apostolskog nuncija u Madridu »da se zauzme kod katoličkog kralja i njegovih velikodostojnika da uklone sve prepreke koje bi mogle stati na put osnivanju misije u Dariénu, te da im se pojasni kako se pri izboru kapucina [za tu misiju] uzelo u obzir prije svega činjenicu da, budući da ti krajevi obiluju zlatom, trebaju redovnike koji nisu vođeni težnjom za bogatstvom, a takvi su upravo kapucini, koji neće ondje podizati samostane«.

Zanimljive su posljednje riječi te Kongregacije, jer, među raznim teškoćama koje su se javile na početku, bila je jedna koja bi, ukoliko je se ne bi uklonilo, prisilila kapucine da žive samo u Italiji: naime, car Karlo V. godine 1535. je zatražio od pape da im zabrani graditi samostane s druge strane Alpa, a posebno u Španjolskoj, možda zato da ne bi ometali ostale redovničke zajednice u njihovu radu i djelovanju. Tu su zabranu potvrdili Pavao III. godine 1537. te Julije III. godine 1550. Opozvana je tek 1574. godine bulom Ex nostro pastoralis officii debito pape Grgura XIII. koja je omogućila redovnicima »poći u Francusku i u sve krajeve svijeta«. Tako su u manje od pedeset godina nadoknadili sve ono što su izgubili u prvih četrdeset i šest godina postojanja, šireći se u svim zemljama, uspostavivši bliske odnose sa stanovnicima zemalja u razvoju u Africi, Aziji i Latinskoj Americi.

Isprva se davala prednost Africi (prvi redovnik je na crni kontinent pošao 1535. i to upravo za vladavine cara Karla V.!) gdje su braća odlazila da budu uz kršćanske robove, završivši na kraju i sami kao robovi. Kada je apostolski nuncij u Madridu 1578. godine zadužen da otkupi skupinu redovnika koje su zarobili Turci, saznalo se da su »gotovo svi kapucini«.

Polja apostolata su se proširila i njihov se broj povećao, osobito nakon konstitucije Kongregacije Propaganda fide iz 1622. kojoj su vrijedan doprinos dali sa ocem Jeronimom iz Narnija; s prvim mučeništvom sv. Fidelom iz Sigmaringena († 27. travnja 1622.) i s velikom brojem misionarâ tako da je 1635. Kongregacija potvrdila da je veliki broj misija koje pod nju potpadaju pripadalo »Kapucinskom redu«.

Zasluga toga doprinosa (u tim godina samo u Kongu i Angoli djelovalo je četiri stotine redovnika) posebno pripada ocu Josipu du Tremblayu, »diplomatu i mistiku«, i ocu Josipu iz Carabantesa, apostolu iz Caracasa, Cumanáa (Venezuela) i Orinoca.

Na početku osamnaestog stoljeća kapucini su bili prisutni na svim kontinentima, što je bilo moguće zahvaljujući broju od 34.000 kapucinskih misionara; taj broj nikada neće biti dostignut u dugoj povijesti Reda. Bile su to godine bliske Manzonijevom ocu Kristoforu i ocu Feliksu; fra Galdinu i fra Faciju, kada im »ništa nije bilo ni odbojno ni nedokučivo: služiti bolesnima i biti služeni od moćnika; ulaziti i u dvorce i u potleušice sa istim stavom poniznosti i sigurnosti; biti pod istim krovom s lakrdijašem i sa važnom ličnošću bez čijeg se znanja nijedna odluka nije smjela donositi; tražiti milostinju i dijeliti je za sve i svima onima koji je dođu tražiti u samostan… na sve je bio naviknut kapucin«.

Dok su u Italiji dvorili oboljele od kuge u lazaretima, u Africi su pomagali stanovništvu koje je živjelo na obalama Sredozemnog mora i Atlantika; na Bliskom Istoku su radili u Grčkoj, Perziji, Siriji i Gruziji; u Aziji su znoj prolijevali među oblacima Himalaja i pomagali parije (u Indiji, čovjek najniže kaste ili koji ne pripada nijednoj kasti, pr.); u Americi su branili i spašavali Indijance i robove u Brazilu, Kanadi, Louisiani, na Antilima, Kolumbiji, Venezueli i Ekvadoru.

Sredinom osamnaestog stoljeća i oni su pogođeni velikom krizom koju je izazvala Francuska revolucija i ukidanjima redovničkih redova, nakon čega je, ipak, uslijedio čudesni oporavak zahvaljujući o. Eugenu iz Rumillyja i o. Bernardu iz Andermatta: taj se oporavak nastavio sve do Drugog vatikanskog koncila. Papa Pio XII. poručio je 25. studenog 1948. kapucinima: »Vaša je značajka blistati jednostavnošću običaja, čistoćom dobrote i sjajem svete radosti, kao i ponizno služiti u obavljanju svetih službi najnižijim slojevima i poglavito ljubiti i pomagati najpotrebnijima koje, i dan-danas, zlotvori prepredeno pokušavaju pridobiti na svoju stranu… Na vama je, koji ste radosni, slobodni i neopterećeni bilo kakvim bremenom, pjevati, glasom i djelima, pjesmu ljubavi«.

A danas? Danas, nakon druge, teške pokoncilske krize – u manje od trideset godina broj redovnika u Redu se smanjio s 14.788 na 10.830 – kapucini su izgubili snagu osobito tamo gdje ih je »izvezao« kardinal Vilim Massaja (Afrika); Anastazije Hartmann (Indija); Ćiril Zorabian (Armenija i Turska); mons. E. Vanni (Perzijski zaljev); Toma Sheehy (Australija); Pacifik iz Udena (Borneo); Liberat iz Exela (Indonezija); Stjepan iz Adoaina (zemlje Srednje Amerike); irski redovnici (Južnoafrička Republika i Koreja); redovnici iz Genove (Argentina i Peru); Austrijanci (Mandžurija); redovnici iz Varšave (Bjelorusija); Englezi i Amerikanci (Papua Nova Gvineja); pariški redovnici (Sjedinjene Američke Države); redovnici iz SAD-a (Japan, Marijanski otoci); Nijemci (Kina); redovnici iz Strasbourga (Komorski otoci i Madagaskar); kapucini iz Toulousea (Sejšeli i ostali dijelovi svijeta); redovnici iz Kastilje (Kuba); i tako redom.

Dok se, naime, u zapadnom svijetu bilježi pad zvanja, u tim zemljama ona su u silnom usponu. Prema posljednjim statistikama (31. 12. 2011.) naš Red je prisutan u 106 zemalja, a u 1633 samostana živi 10364 naša fratra. Radi lakšeg upravljanja sam Red je podijeljen na 80 provincija, 9 generalnih viceprovincija, 16 provincijskih viceprovincija, 18 kustodija, 8 provincijskih delegacija, te 22 kuće prisutnosti.

U posljednje vrijeme naš Red uspostavlja svoju prisutnost u Kini, Vijetnamu, Mauricijusu, Gruziji, Bangladeshu te São Tomé e Príncipe.

Fra Egidio PICUCCI