sv. Leopold Mandić

Povijest Kapucinskog reda

Franjevci kapucini (latinski naziv: Ordo Fratrum Minorum Capuccinorum, skraćeno: OFMCap) danas su, uz opservante (OFM) i konventualce (OFMConv.), treći ogranak franjevačkog Reda (pokreta čiji je osnivač sv. Franjo Asiški). Red je nastao 1525. godine, a za njegovo osnivanje zaslužni su Matej iz Bascia te rođena braća Ljudevit i Rafael iz Fossobronea. Oni su željeli iznova obnoviti ideale kojima se zanosio i koje je živio sv. Franjo Asiški, a on se sastoji u životu materijalnog siromaštva, u putujućem načinu propovijedanja, i u načinu odijevanja. Ideja vodilja ovim obnoviteljima bilo je traženje autentičnosti, odnosno izvornosti samog Franjina načina života po Evanđelju, a ne toliko njihova vlastita originalnosti, iako se ne može poreći da i toga nema. Javno priznanje od Crkva braća kapucini dobivaju od papa Klement VIII. koji im bulom Religionis zelus (3. srpnja 1528.) odobrava da „žive eremitskim životom, opslužujući Pravilo bl. Franje koliko to ljudska krhkost dopušta“. Budući da su sve do 1619. g. bili ovisni o konventualcima, ipak, 23. siječnja 1619. godine papa Pavao V. dokumentom (breveom) Alias felicis recordationis daje im potpunu slobodu pri izboru svojih vlastitih poglavara (sve do tada morali su od generalnog ministra konvenutalaca tražiti potvrdu izbora svoga generalnog vikara).

Do 1574. Red se razvija samo unutar granica Italije. Naime, postojala je papinska zabrana koja im nije dopuštala širenje u druge zemlje. Tu je zabranu 1574. ukinuo papa Grgur XIII. te jednom zasvagda odredio da se slobodno mogu širiti „u Francusku i u sve druge krajeve svijeta“ te da bez ikakve zapreke ili ograničavanja „mogu osnivati svoje kuće, prebivališta, kustodije i provincije“. Nakon ove odluke braća kapucini su se, kao putujući propovjednici i misionari, brzo širili po Europi i svijetu.

Svojom strogoćom i skromnošću života, povučenošću i molitvenim životom braća su osvajala naklonost i duboko poštovanje naroda. Zato su odmah pritjecala i brojna duhovna zvanja, od kojih su mnoga potjecala i iz samih plemićkih obitelji.

Što je bila veća odanost naroda kojega su braća plijenila svojim načinom života, apostolskim žarom, skromnošću i propovijedanjem, to je u nekim krajevima (osobito protestantskim) više rasla mržnja prema njima. Tako će 1622. godine sveti Fidel(is) iz Sigmaringena svojom krvlju posvjedočiti hrabrost i neustrašivost prvih kapucinskih propovjednika.

Upravo u jednostavnom načinu redovničkoga života, sposobnosti da se približe puku, požrtvovnom nastojanju oko duhovnog i tjelesnog dobra priprostog puka s kojim su bratski dijelili dobro i zlo, pronalazimo i ključ uspjeha braće kapucina sve do danas, odn. njihovo brzo širenje po svijetu i prihvaćanje od strane istoga puka kojemu su pozvani da služe. Na kraju I. st. (1625. g.) u svijetu je bilo 16.967 kapucina, a pred Francusku revoluciju (1789. g.) čak 35.000. Danas su, pak, kapucini prisutni u 106 zemlja svijeta, a u 1620 samostana živi i djeluje 10.519. ovih duhovnih sinova svetog Oca Franje.

Apostolsko-pastoralna djelatnost i značenje

Kapucini kao franjevački Red tijekom svoje duge i bogate povijesti, u različitim razdobljima, razvijaju raznoliku apostolsko-pastoralnu djelatnost među različitim društvenim slojevima ljudi, a u Crkvi su se, uz isusovce, osobito istakli zauzeto radeći (prvenstveno propovijedanjem) na katoličkoj obnovi poslije Tridentskog koncila (1545-63). Tako su upravo kapucini, posebice u njemačkim zemljama, uz isusovce, bili i glavni nositelji Lutherove protureformacije.

Apostolsko i pastoralno djelovanje braće kapucina od samih početaka resi propovijedanje. Ono je bilo ne samo njihova specifična, nego i najvažnija djelatnost. Zato su braća propovijedanju posvećivala veliku pažnju, a sami propovjednici su morali biti, ne samo dobro filozofsko-teološki obrazovani, nego i uzorna života. Zbog zauzetosti i uspjeha na polju propovijedanja upravo je papa Benedikt XIV. konstitucijom Inclytum Fratrum Minorum odredio da služba apostolskog propovjednika (Pontificiae Aulae orator), a koju je ustanovio papa Pavao IV., bude isključivo „pridržana za kapucine“. Od tada, pa sve do danas, upravo kapucini vrše službu «papinskih propovjednika» unutar rimske kurije.

Osim u propovijedanju kapucine odlikuje i blizina puku, zbog čega su zarana prozvani «pučkim fratrima»; zatim širenje raznih pobožnosti (najpoznatija je praksa Quarantore, odnosno 40-satno klanjanje pred Presvetim); snažna misionarska djelatnost sve do danas; uvođenje u kontemplativnu ili mislenu molitvu...

U nekim povijesnim razdobljima kapucini su se na herojski način isticali u njegovanju bolesnika za vrijeme velikih epidemija: kuge, kolere, poplava, ratova… Toj sebedarnoj i požrtvovnoj ljubavi u brizi za čovjeka, sve do polaganja vlastitog života, trajni spomenik je podigao Alessandro Manzoni romanom Zaručnici. Osim toga brojni kapucini su vodili i diplomatske misije po nalogu Rimske kurije (najpoznatiji u toj službi bili su sveti Lovro Brindiški, fra Josip Leclerc du Tremblay (kao suradnik kardinala Richelieua nazvan je i „sivom eminencijom“), fra Hijacint Kazalski, fra Valerijan Magno,), a neki su pratili i kršćansku vojsku na bojnim poljima (tu se ističu blaženi Marko iz Aviana i sveti Lovro Brindiški). Pored ovih navedenih zasluga značajna je uloga braće kapucina i na području znanosti kako onih svetih tako i prirodnih i svjetovnih najrazličitije vrste.

Za druge informacije i zanimljivosti iz povijesti vidi: http://kapucini-povijest.blogspot.com