sv. Leopold Mandić

Fra Alojzije Imbro-Mirko Novak

Fra Alojzije Imbro-Mirko Novak, rođen je 1910. g. u Lopatincu, župa sv. Juraj na Bregu u Gornjem Međimurju. Nakon osnovnog školovanja, 1923. g. u Varaždinu stupa u kapucinsko sjemenište gdje pohađa franjevačku klasičnu gimnaziju. Nakon mature, 1927. g. stupa u novicijat braće kapucina u Varaždinu i dobiva ime Alojzije. Nakon novicijata i polaganja prvih redovničkih zavjeta, 1928. g. započinje studij filozofije i teologije kod kapucina u Bregenzu (Austrija), a završava na Centralnoj bogoslovnoj školi u Splitu (1931.-1934.), gdje 8. prosinca 1931. g. polaže i svoje doživotne zavjete. Za svećenika je zaređen u Šibeniku 1934. g. Iste godine odlazi i na poslijediplomski studij teologije u Rim gdje, 1936. g., na papinskom sveučilištu Gregoriana postiže magisterij iz specijalizacije u otačkoj teologiji. Godine 1937. postaje profesorom na Kapucinskom filozofsko-teološkom učilištu u Škofja Loki, gdje ujedno vrši i službu odgojitelja klerika do 1939. g.

Zbog pastoralnih potreba 1939. g. poglavari ga premještaju u Split, a u rujnu godine 1940. u Varaždin gdje ostaje do rujna 1945. U tom razdoblju na poziv Alojzija Stepinca i golemom zaslugom upravo fra Alojzija hrvatski se kapucini ponovno vraćaju u Zagreb odakle su bili protjerani za vladavine prosvijetljenog apsolutiste Josipa II. godine 1788. U Zagrebu, sada u njegovom istočnom dijelu, podižu crkvu sv. Mihaela i grade samostan koji ubrzo postaje sjedište Provincije i mjesto zauzete pastoralne djelatnosti.

Nakon rata, od 1945. do 1947. fra Alojzije u Osijeku vrši službu samostanskog poglavara, a kroz dva mandata, od 1946. do 1952. g. službu definitora Provincije. Nakon što su talijanski kapucini napustili Rijeku, on u Rijeci od 1947. do 1951. vrši službu gvardijana i župnika.

Za provincijala slovenskih i hrvatskih kapucina biran je u tri navrata (1952., 1961. i 1964.). Nakon prestanak provincijalne službe od god. 1967. do 1970. u Zagrebu vrši službu gvardijana i župnika.

U tom razdoblju, fra Alojzije se svom dušom, apostolskim i pastoralnim zanosom sa svojom redovničkom braćom predaje crkvenoj i redovničkoj obnovi. S njima i brojnim suradnicima pokreće i potiče brojne pastoralne i duhovne inicijative, potiče braću na intelektualni, pastoralni i apostolski žar.

Od 1976. do 1985. g. vrši službu učitelja novaka. Godine 1985. premešten je u Dubrovnik gdje, u svetištu Gospe od Milosrđa, djeluje sve do svoje smrti 2000. g. kao duhovni savjetnik i ispovjednik, a neko vrijeme i kao gvardijan.

Fra Tomislav Janko Šagi - Bunić

Fra Tomislav Janko Šagi - Bunić rođen je u Brodarovcu kraj Varaždina 1923. g. Nakon osnovnog školovanja, 1934. g. stupa u kapucinsko sjemenište u Varaždinu gdje pohađa srednju školu na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji.

Godine 1940. ulazi u novicijat braće kapucina u Škofja Loki. Prve redovničke zavjete polaže u Varaždinu 1941., a doživotne također u Varaždinu 1944. g. Teološki studij upisuje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu gdje je i diplomirao 1949. Za svećenika je zaređen 1948. g. Nakon ređenja 1951. g. na zagrebačkom teološkom fakultetu postiže doktorat. Od 1952. g. pa sve do svoje smrti neprekidno živi i djeluje u zagrebačkim samostanima sv. Mihaela (1952-1962; 1991.-1999.) i sv. Leopolda Mandića (1962-1991.). U jednom trogodištu (1955-1958) vršio je službu provincijala, a u dva trogodišta (1967-1970; 1982-1985) bio je provincijalni definitor. Uz to, bio je i učitelj studenata, provincijalni prefekt studija, pokretač i urednik provincijskog glasila „Folium....“, prevoditelj prvog hrvatskog izdanja Života blaženog Leopolda B. Mandića (Zagreb, 1946.), kao i brošure Apostolski naučitelj o sv. Lovri Brindiškom prigodom njegova proglašenja crkvenim naučiteljem (Zagreb, 1959).

Od akademske godine 1952/53. pa sve do umirovljenja 1993. g. obnaša profesorsku službu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. No, i nakon umirovljenja ostaje i dalje prisutan na istom Fakultetu gdje na Institutu za teološku kulturu laika sve do kraja života predaje neke teološke traktate.

Kao profesor bio je dugogodišnji pročelnik katedre povijesti kršćanske literature i kršćanske nauke. U svom dugom profesorskom vijeku osim svojih predmeta – kristologije, patrologije, povijesti dogmi i uvoda u misterij Krista i povijesti spasenja – predavao je i više traktata iz dogmatske teologije, filozofije i metodologije. U više navrata bio je i dekan Fakulteta. Svojim istančanim pravnim i upravnim osjećajem uvelike je pridonio da je Katolički bogoslovni fakultet, i u najteže vrijeme svoje povijesti (od 1952-1991), sačuvao svoj znanstveni ugled i integritet.

Kao osobni teolog zagrebačkog nadbiskupa, poslije i kardinala, dra Franje Šepera, u Rimu živo sudjeluje u događajima II. vatikanskog sabora (1962-1965).

Jedan je od osnivača „Glasa Koncila“ (1963.) i „Kršćanske sadašnjosti – Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije“ (1968). Sa svojim kolegama profesorima pokrenuo je časopis „Svesci – Kršćanska sadašnjost“ (1966.) i „Poslušni duhu“ (1966.). Suutemeljitelj je „Teološkog društva Kršćanska sadašnjost“ (1977.), skupine istaknutih teologa i kulturnih radnika oko Kršćanske sadašnjosti, čije je predsjednik od osnutka do 1989. g. Bio je i član u nekim rimskim Kongregacijama, te član i u više raznih tijela naše Biskupske konferencije. Pored toga, bio je i dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (od 1979.) i Pen-kluba (od 1971.).

Obnova Crkve pokrenuta s II. vatikanskim saborom bila mu je velik izazov i neprestano na srcu. Koncilsku obnovu je provodio i tumačio preko pisane riječi ali i neumorno s propovjedaonice. Tako je kroz punih 13 godina vršio službu katedralnog propovjednika u zagrebačkoj katedrali. Pisanjem i objavljivanjem teoloških radova istakao se kao angažirani i profilirani teološki pisac i mislilac. Veoma je značajan i njegov doprinos ekumenizmu na ovim našim prostorima. U tim inicijativama pojavljivao se uvijek kao čovjek dijaloga.

Dao je i valjan doprinos u teološkim pitanjima izgradnje hrvatske državnosti te ulozi i doprinosu Katoličke Crkve u toj izgradnji, a o čemu ponajbolje svjedoče njegova djela o toj stvari: Crkva i domovina (Zagreb, 1970.), Katolička Crkva i hrvatski narod (Zagreb, 1983.), Duhovno-moralna polazišta za budućnost RH (Zagreb, 1993.) i dr.

Godine 1994. Ministarstvo znanosti i tehnologije RH dodijelilo mu je nagradu za životno djelo za njegov „izuzetan doprinos u znanosti i teologiji“.

Fra Tomislav Janko Šagi-Bunić preminuo je 1999. g. u zagrebačkom kapucinskom samostanu sv. Mihaela.

Fra Hadrijan Franjo Borak

Fra Hadrijan Franjo Borak, rođen je u Radovcu Križovljanskom 1915. g. Osnovno školovanje završava u rodnom mjestu, a gimnaziju u Varaždinu. U Kapucinski red stupa 1934. g. u Škofja Loki, gdje na tamošnjoj Viskokoj teološkoj školi od 1934. do 1941. g. studira teologiju. Za svećenika je zaređen u Ljubljani 1940. Godine 1941. nastavlja studij filozorije na papinskom sveučilištu Gregoriana, gdje 1944. g. postiže doktorat. Iste godine upisuje i studij crkvene povijesti, te 1946. postiže i magisterij iz crkvene povijesti. Te godine imenovan biva imenovan profesorom u kapucinskom međunarodnom kolegiju sv. Lovre Brindiškog, u kojemu je kroz 18 godina vršio ujedno i službu prefekta studija.

Dugi niz godina bio je i duhovnik u hrvatskom zavodu sv. Jeronima. Kroz 9 godina bio je prosesor franjevačke filozofije na papisnkom sveučilištu Lateranumu, a neko vrijeme predaje istu materiju i na papisnkom učilištu Antonianum. Bio je član Talijanskog filozofskog društva, tajnik Skotističkog društva, a zajedno s dr. Karlom Balićem organizirao je više skotističkih međunarodnih kongresa.

Po povratku u Hrvatsku na provincijalnom kapitulu 1970. g. izabran je za provincijala Hrvatskih kapucina. Iste godine izabran je i za predsjednika Konferencije viših redovničkih poglavara. Kao asistent pri Uniji viših redovničkih poglavarica, predsjedao je ili moderirao niz provincijalnih kapitula, priređivao, prevodio i ispravljao Konstitucije brojnih redovničkih Kongregacija i Družbi; održao je brojne duhovne vježbe muškim i ženskim redovničkim zajednicama.

U tom je razdoblju izabran i za predsjednika Slavensko-mađarske konferencije kapucinskog Reda, gdje je od 1973. do svoje smrti vršio službu njezina tajnika. Pokretač je dvaju simpozija prigodom 750. obljetnice smrti sv. Franje godine 1976. u Zagrebu, i prigodom 800. obljetnice rođenja sv. Franje u Splitu 1982. Organizator je kongresa u čast sv. Bonaventure u Zagrebu 1974. g. Prevodio je i priređivao brojne redovničke i crkvene dokumente. Posljednje djelo mu je bilo priređivanje Spisa svetog Leopolda Bogdana Mandića, Zagreb 1992. g.

Od godine 1974. vrši službu delegiranog suca u dijecezanskom sudištu u svezi s postupkom za beatifikaciju Sluge Božjega Ante Antića.

Preminuo je u Zagrebu 4. ožujka 1993. g.

Fra Anzelmo Franjo Canjuga

Fra Anzelmo Franjo Canjuga rođen je 1894. g. u selu Budislavec, župa Vidovec kod Varaždina. Na krštenju je dobio ime Franjo Ksaver. Anzelmo mu je redovničko ime koje je dobio kada je stupio u Red Manje braće Kapucina. Franjo Canjuga, budući fra Anzelmo, osnovno školovanje završio je u rodnom mjestu, a svoje daljnje školovanje nastavio je u kapucinskom samostanu u Varaždinu. Tu je, kao i drugi đaci kapucinskog sjemeništa, pohađao gradsku gimnaziju. U novicijat braće kapucina stupa 1910. g. Godine 1911. polaže prve redovničke zavjete te započinje sa studijem teologije. Anzelmo je uz studij teologije mnogo vremena posvećivao i glazbi koja će mu, kasnije, postati trajna ljubav sve do kraja života. Sretna okolnost za Anzelma, dok je bio student teologije, bila je ta što je u riječkom samostanu, dok je studirao teologiju, zajedno živio sa fra Augustinom Dujmušićem, glazbenikom i pjesnikom. Doživotne redovničke zavjete Anzelmo polaže 1915. g. Za svećenika je zaređen u Senju 1917. g. Nakon ređenja, kao svećenik ponajviše djeluje u varaždinskom i osječkom samostanu. Uz svećeničke poslove uvijek je nastojao naći vremena i za svoju drugu ljubav – glazbu, koju je imao sreće učiti kod glazbenika Dujmušića i Dugana st.

Anzelmo je glazbenik širokog kruga djelovanja. Orguljaš, zborovođa, pedagog i skladatelj. Većinom je skladao vokalnu glazbu, orguljsku, nešto manje instrumentalnu za gudačke i tamburaške ansamble. Središte njegova stvaralaštva jesu crkvene skladbe: mise, moteti i hrvatske pučke crkvene popijevke. Bio je i gorljivi pristaša tzv. cecilijanskog pokreta u glazbi. Godine 1947. uhvaćen je, odveden u zatvor i osuđen na „16 godina lišavanja slobode s prinudnim radom“. Uz tu glavnu kaznu dobiva još i „5 godina gubitka političkih prava i prava na mirovinu i pomoć socijalnog osiguranja“. Na izdržavanje kazne poslan je u Staru Gradišku u kojoj boravi od ljeta 1947. do prosinca 1952. g. Tada je, naime, dobri Bog svoga slugu pozvao k sebi.

U teškim mukama Anzelmo je preminuo 19. prosinca 1952. g.

Fra Vinko Franjo Dešić

Fra Vinko Franjo Dešić rođen je u Karlobagu 1881. g. Gimnaziju je pohađao u San Stefanu kod Carigrada, a filozofske i teološke studije u Budži (Smirna, današnji Izmir) u Turskoj kao član kapucinskog misijskog Istočnog instituta. U Red stupa 1901. g. Doživotne redovničke zavjete polaže 1905. g. Za svećenika je zaređen u Budži (Turska) 1907. g. Godine 1908. prelazi u Hrvatsku provinciju u kojoj je vršio službu lektora filozofije u Rijeci i učitelja klerika. Nakon toga je u više samostana njihov poglavar. Dugi niz godina bio je i član provincijalne uprave. Preminuo je u dubrovačkom samostanu 1. rujna 1940. g. u 39. godini redovništva i 33. svećeništva.

Fra Karlo Nikola Rauch

Fra Karlo Nikola Rauch, rođen je u Karlobagu 1873. g. U Red stupa 1891. g. Doživotne redovničke zavjete polaže 1895. g. Za svećenika je zaređen 1896. g. Nakon svećeničkog ređenja 1898. g. odlazi u misije u Tursku gdje djeluje sve do 1908. g. U Turskoj je najviše djelovao kao profesor i odgojitelj u sjemeništu San Stefano kod Carigrada. Nakon povratka u Hrvatsku bio je poglavar samostana u Splitu, a od 1914. g. živi i djeluje u Karlobagu, gje je više puta bio samostanski poglavar, definitor Provincije, stalni kateheta i profesor francuskog jezika. Bio je veoma cijenjen misionar i propovjednik. Preminuo je 11. srpnja 1939. g. u Karlobagu u 48. godini redovništva.

Fra Bernardin Nikola Škrivanić

Fra Bernardin Nikola Škrivanić rođen je u Omišu 1855. g. Gimnaziju i bogoslovne nauke pohađa u glagoljaškom sjemeništu u Priku kod Omiša, a završne ispite iz teologije u Zadru. Za svećenika je zaređen 1877. g. Kao župnik u Kaštel Sućurcu odlučio je stupiti u Red Manje braće Kapucina. U novicijat ulazi u Rijeci 1889. g. Ubrzo nakon zavjeta postaje poglavarom riječkog samostana, a 1901. g. provincijalom.

Na Rijeci gradi svetište Gospe Lurdske te čitav svoj svećenički i redovnički život posvećuje širenju lurdske misli i pobožnosti u našim krajevima. U tu svrhu pokreće i izdaje mjesečnik Naša Gospa Lurdska, godišnjak Almanah Gospe Lurdske, Vjenčić Gospe Lurdske. Bio je čovjek žive vjere, nepokolebive ljubavi i vjernosti Crkvi i Redu. Godine 1922. odlazi u Split, gdje je kroz 7. g. poglavar samostana. Preminuo je u Splitu 25. rujna 1932. g. na glasu svetosti u 43. godini redovništva i 55. godini svećeništva.

Fra Ćiril Stjepan Juzbašić

Fra Ćiril Stjepan Juzbašić rođen je u Bošnjacima 1874. g. U Red je stupio 1901. g. Prije nego što je stupio u Red završio je medicinu u Beču. Za svećenika je zaređen 1906. g. Bio je više puta poglavar samostana u Varaždinu, a neko vrijeme je vršio i službu lektora bogoslovije u Rijeci. Posebno se posvetio organizaciji franjevačkog Trećeg svjetovnog reda. Isticao se i kao odličan propovjednik. Na hrvatski jezik je preveo djelo Alfonsa Rodrigueza: „Vježbaj se u savršenosti“ (Rijeka 1905.). Preminuo je u Osijeku 18. travnja 1924. g. u 23. godini redovništva i 18. godini svećeništva.

Fra Augustin Dragan Dujmušić

Fra Augustin Dragan Dujmušić rođen je u Gradačcu, u bosanskoj Posavini, 1884. g. Osnovnu školu Dragan je pohađao i uspješno završio 1895. g. u rodnom Gradačcu. Zbog nadarenosti u učenju roditelji ga šalju u nadbiskupsko dječačko sjemenište u Travnik. I u tamošnjoj gimnaziji Dragan se pokazao kao vrlo dobar đak. Uz redovito školsko gradivo i učenje, našao je vremena i za glazbu i pisanje svojih prvih pjesama. Često je nastupao u sjemenišnim akademijama, bilo kao recitator svojih pjesama koje je spjevao za određenu zgodu ili kao svirač u orkestru.

Godine 1902. prima tonzuru i kleričko odijelo, a 1903. stupa u sarajevsku bogosloviju. U bogosloviji, za vrijeme studija, započinje njegov intenzivni književni rad. Svoja literarna ostvarenja slao je u razne tadašnje časopise: Vrhbosnu, Glasnik Presvetog Srca Isusova, Serafinski perivoj.....

U bogosloviji se oduševljava za Đački katolički pokret i postaje aktivan suradnik uz mlade književnike i pjesnike: Marakovića, Galovića, Poljaka....

Za svećenika je zaređen u Sarajevu 24. ožujka 1907. g., a 7. travnja u rodnom Gradačcu slavi svoju Mladu misu. „Bila je nedjelja“, pripovijeda, „tiha je kiša sipila – a ja sam prinosio Svevišnjemu svoju prvu žrtvu.“

Budući da je bio sklon glazbi, nakon završenih studija, nadbiskup Stadler ga šalje u Regensburg da studira glazbu na poznatom cecilijanskom glazbenom učilištu.

Završivši glazbeni studij, u Bosnu se vraća 1909. g. te biva imenovan duhovnim pomoćnikom u sarajevskoj katedrali.

Godine 1912. Dragan stupa u novicijat braće kapucina. Obukavši redovničku odijelo dobiva, po svojoj želji, ime velikog crkvenog učitelja i pokornika sv. Augustina. Za vrijeme cijelog novicijata cijelim se svojim bićem posve predao čitanju Svetog pisma, nabožnih knjiga, molitvi i razmatranju, a u slobodno vrijeme je obrađivao samostanski vrt koji je zasadio raznovrsnim cvijećem. „Sa cvijećem“, znao bi kazati,“mnogo je ljepše razgovarati nego li s mnogim ljudima.“ Nakon godine novicijata i položenih zavjete, provincijal ga premješta u riječki samostan gdje se Augustin sav preda apostolskom radu. Tu je vršio službu lektora bogoslovije, voditelja Trećeg franjevačkog svjetovnog reda i Kćeri Marijinih, propovjednika i pisca.

Kao lektor bio je vrlo savjestan; uvijek je unaprijed dobro proučio ono što je imao predavati. Pored toga, što god se tada tiskalo u kapucinskoj izdavačkoj kući „Dobre štampe“, prolazilo je kroz njegove ruke, pa se zato odlikovao lijepim književnim stilom i jezikom. Za nedjeljni „Prilog Riječkih novina“ redovito je pisao tumačenje nedjeljnih evanđelja koja su kasnije tiskana u zasebnoj knjizi.

Godine 1914. osniva protualkoholno društvo „Sveta Vojska“ za koju je kasnije napisao i uglazbio „koračnicu“. Također je pokrenuo i uređivao „Sveti rad“, poseban prilog lista „Naša Gospa Lurdska“, sa željom da javnost što bolje informira o aktivnostima apstinentskog pokreta. Za zaštitnika poreta izabrao je sv. Ivana Krstitelja. Ova apstinentska akcija posebno je dobila zamah u katoličkom đačkom pokretu, u bogoslovijama i srednjim školama, gdje su se stvarale sekcije „Svete vojske“.

Mnogostruki poslovi sve više su ga trošili pa je počeo naglo tjelesno slabiti sve dok ga sušica nije potpuno shrvala. Provincijal ga šalje krajem travnja 1915. g. na Lapad k Gospi od Milosrđa ne bi li se tamo oporavio. Nakon neuspjelog oporavka, po vlastitoj želji, odlazi u varaždinski samostan. Nedugo nakon dolaska u Varaždin stanje mu se još više pogoršavalo, te radi toga biva premješten u gradsku bolnicu. U bolesti je pokazao veliku vjerničku strpljivost i pouzdanost u Božju volju. No, više mu nije bilo spasa.

Godine 1916. preselio se, sa samo 32. godine života, u kraljevstvo Dobroga Pastira.

Fra Robert Antun Menini

Fra Robert Antun Menini rođen je u Splitu 18. listopada 1837. g. od roditelja Dominika i Magdalene r. Lovrić. Na krštenju je dobio ime Antun. Kratko vrijeme nakon njegova rođenja njegovi roditelji su se preselili u Zadar, gdje mu je otac Dominik postao upravitelj pošte. Antun je u Zadru pohađao državnu OŠ i od 1846. do 1854. g. višu državnu gimnaziju. Nakon ispita zrelosti, odlazi u Graz da tamo na sveučilištu studira civilno pravo. U Grazu je ostao samo dvije godine; odanle odlazi u Beč da nastavi započeti studij. U dvije godine završio je studij, ali se još druge dvije godine zadržao u Beču da položi ispite i postigne doktorat. U to je vrijeme ujedno prakticirao kod vojnog suda i kod nekih odvjetnika. Završivši studij prava natjecao se je 1859. g. za katedru prava na sveučilištu u Paviji, ali u natječaju nije uspio, jer je baš te godine Austrija izgubila Paviju. Nakon toga pokušao je doći na sveučilište u Pavodi, ali tamo nije bilo slobodnog mjesta. U svom tom traženju tih je godina u Beču upoznao i braću kapucine te je njima izrazio želju da stupi u Red.

Nekako u to vrijeme bečki je samostan posjetio fra Nikola Bacchini, generalni ministar Reda. Antun mu se predstavio i izrazio želju da bude primljen u Red. Fra Nikola Bacchini mu predloži da stupi u tridentsku (Trento) Provinciju i postane njezinim članom. Krajem studenoga 1860. g. Antun napusti Beč i ode u Trento gdje ga je primio provincijal fra Michael Anđeo Cappelletti i poslao u Alu u novicijat. U Ali je primio 1. prosinca 1860. g. redovničko odijelo, započeo novicijat i dobio novo ime Robert.

Novicijat je završio 2. prosinca 1861. g. i ujedno položio prve jednostavne redovničke zavjete. Nakon toga počeo je studij teologije. Od 1861. do 1865. g. sve ispite teološkog studija položio je s odličnim uspjehom.

Dne 5. srpnja 1863. g. zaređen je u Trentu za svećenika, i to s posebnom dozvolom Sv. Stolice, jer još nije bio položio doživotne zavjete. Nakon toga nastavlja daljnji studij teologije i 2. prosinca 1864. g. u Mantovi polaže doživotne zavjete.

Nakon studija teologije imenovan je za pomoćnika učitelja novaka, ali samo na kratko vrijeme, jer je nakon pola godine preuzeo službu profesora pastoralne teologije. Godine 1868. preuzeo je dužnost propovjednika pučkih misija – i tu je dužnost vršio kroz 12 godina. Jedno od prvih mjesta gdje je propovijedao bila je crkva sv. Franje u Zadru, u koju je kao dječak s tetkom redovito zalazio.

Godine 1880. papa Leon XIII. imenovao ga je naslovnim biskupom Metellopolitanskim i biskupom koadjutorom talijanskom kapucinu fra Dominiku Reynaudiju.

Biskupsko posvećenje prima u Rimu 3. veljače 1880. g. Odmah nakon biskupskog posvećenja odlazi u Plovdiv. „Kroz sama tri mjeseca naučio sam onaj strani jezik tako da sam mogao ispocijedati tamošnje vjernike. Poslije šest mjeseci počeh u onom jeziku i propovijedati.“ Kad je 1885. g. biskup Dominik Reynaudi dao ostavku na službu apostolskog vikara, Menini preuzima njegova vodstvo i ujedno biva imenovan naslovnim nadbiskupom Gangre.

Kao biskup Menini se je odmah na početku posvetio organiziranju karitativne i kulturne djelatnosti Katoličke Crkve u Bugarskoj, ali i traženja što bolje mogućnosti za stvaranje dobrih odnosa s pravoslavnim klerom i vjernicima. Tako je, da bi doskočio stvarnim problemima, u početku odmah započeo s odgojem dumaćeg bugarskog katoličkog klera i redovništva. Godine 1882. u Plovdivu otvara sjemenište koje je prvenstveno bilo namijenjeno odgoju bugarskog kapucinskog podmlatka, ali to nije bila njegova isključiva svrha, jer je Menini želio da ono ujedno služi i za odgoj dijecezanskog klera.

Dne 24. rujna 1887. g. doživio je veliku radost kada je, iz toga sjemeništa, za svećenike zaredio prva dva kapucina Bugara, a 30. listopada njima osmorici podijeli niže redove. Za vrijeme njegova upravljanja vikarijatom, crkvene se zgrade intenzivno obnavljaju i grade se nove. Organiziraju se pučke misije po svim župama. Po svim katoličkim selima utemeljene su zajednice FSR-a, što mnogo pomaže duhovnoj obnovi vjernika.

Svake je godine u mjesecu studenomu i prosincu biskup Menini vršio pastoralnu vizitaciju u svakom selu svojega vikarijata, jer su ljudi u to vrijeme bili slobodniji, iako se od njega tražilo veoma naporno putovanje. Godine 1891. otvara bolnicu u gradu Sofiji, a vodstvo bolnece su, na njegov poziv, preuzele sestre milosrdnice iz Zagreba. Odmah nakon toga započeo je i s gradnjom bolnice u gradu Plovdivu. Kad je i ta bolnica bila gotova došle su također, na njegov poziv, 1898. g. opet sestre milosrdnice iz Zagreba. Godine 1904. započeo je s gradnjom dječjeg sirotišta i škole u Sofiji. Upravu toga sirotišta i škole također je povjerio istim sestrama iz Zagreba.

Koncem 1915. g. Meninijevo zdravlje počelo je naglo slabiti. Jedva je uspio dovršiti devetnicu za Božić, koju je inače svake godine sam propovijedao. A na Božić je slavio svoju posljednju pontifikalnu sv. misu. Prije Uskrsa 1916. g. otputovao je u Sofiju, iako su mu prijatelji i sam liječnik savjetovali da ne ide na put. U Sofiji mu je car Ferdinanc stavio na raspolaganje svoga dvorskog liječnika.

Na savjet liječnika prihvatio je da ide u bolnicu „Princeza Klementina“ koju je on sam osnovao i u kojoj su radile sestre Sv. Križa iz Đakova. To je sve bilo početkom lipnja. Od toga časa njegovo se zdravlje vidno pogoršavalo, tako da je prvi dan mjeseca listopada primio bolesničko pomazanje.

U noći 14. listopada izgubio je svijest i toga dana u 12 sati je umro u prisutnosti jednog brata kapucina i nekoliko sestara Sv. Križa.

Kapucin, misionar i biskup fra Robert Antun Menini odlikovao se miroljubivošću i mirotvornošću. Tražio je mir sa svima, osobito da živi u miru s pravoslavnim klerom. Zato ga je taj kler i cijenio i poštovao. U kronici sestara milosrdnica ovako je o njemu zapisano: „Plemenit ovaj čovjek bio je revan i pravi apostol, a Bog ga je obdario lijepim sposobnostima, te je rijetkom rječitošću i dostojanstvenom svojom pojavom znao privući sve i potaknuti na dobro.“

Crkvi u Bugarskoj služio je 36 godina. Godine 1912. dobiva pomoćnika i nasljednika na biskupskoj stolici u bugarskom kapucinu fra Vinku Pejovu, koji je prije bio njegov sjemeništarac i učenik.

Fra Angelik Juraj Bedenik

Fra Angelik Juraj Bedenik rođen je u Koprivnici 3. travnja 1808. g. Osnovnu školu pohađao je i uspješno završio u rodnom gradu, a gimnazijske i tzv. humanističke nauke završio je u varaždinskoj gimnaziji. U 16. godini života, 13. ožujka 1824. g. stupio je u samostan braće kapucina u Varaždinu, gdje dobiva i novo ime Angelik. Teološke nauke studirao je i završio s odličnim uspjehom na ondašnjoj kapucinskoj teološkoj školi u Rijeci. Budući da po tadašnjim državnim zakonima nije smio načiniti doživotne zavjete prije 21 godine (Crkva tada još nije uvela trogodišnje jednostavne zavjete prije doživotnih zavjeta), morao je čekati godinu 1829. Te godine 3. travnja u 8 sati ujutro, načinio je u riječkom samostanu doživotne zavjete.

Veoma mlad, kada mu je bilo samo 28. godina postaje poglavarom samostana na Rijeci. Isto tako, sa samo 37 godina biva 3. lipnja 1845. g. izabran na Rijeci za kustosa, tj. poglavara hrvatske kapucinske kustodije. Njegovim nastojanjem ondašnja hrvatska kustocija biva 1847. g. uzdignuta na čast Provincije. Godine 1848. na provincijalnom kapitulu u Varaždinu, upravo Angelik bude izabran za prvog provincijala hrvatske Provincije. Na generalnom kapitulu Reda u Rimu, koji je održan u svibnju 1853. g., Angelik bude imenovan generalnim konzultomom generala Reda. Njegova dužnost bila je savjetovati i pratiti generala Reda na njegovim putovanjima po Provincijama. Međutim, na toj dužnosti nije dugo ostao, jer mu je „Kongregacija za širenje vjere“ još iste godine povjerila službu osnivanja misijskog kolegija za Indiju.

U početku je bilo predviđeno da središte toga Kolegija bude u Beču ili Budumpešti, ali je vrhovna uprava Reda odustala od tog projekta.

Kao apostolski misionar Angelik prvi put odlazi u Indiju, u Bombay, koncem 1855. g. Tamo je boravio godinu dana, tj. do konca 1856. g. kada se vraća i dolazi u Trst. Boraveći u Trstu, 1857. g. počinje graditi novi samostan, u želji da on postane sastavnim dijelom hrvatske Provincije, ali to se nikada nije ostvarilo. Početkom 1861. g. imenovan je, od strane generala Reda, generalnim vizitatorom Irske. Dužnost mu je bila da u ime generala Reda obavi u Irskoj pregled i kontrolu svih samostana braće kapucina.

No, ni ta toj dužnosti nije ostao dugo, jer ga u lipnju iste godine papa Pijo IX. imenuje apostolskim vikarom Agre u Indiji. Tamo je imao naslijediti talijanskog kapucina i biskupa fra Ignacija Persica koji se, shrvan od teškoća i pogibelji pretrpljenih u indijskoj pobuni (1857.-1859.), odrekao vikarijata u Agri. Isti papa je fra Angelika ujedno imenovao i naslovnim biskupom Leuce u Traciji, i biskupsko mu posvećenje bude podijeljeno u Rimu dne 21. srpnja 1861. g. U biskupskom grbu imao je dvije koprive, asocijacija na rodni grad Koprivnicu; ruke s križem – kapucini; zvijezda s mladim mjesecom – Hrvat. Na svoj ponovni put u Indiju, ali ovaj put kao biskup, Angelik je krenuo 20. listopada 1861. g. brodom iz Trsta. Do luke u Bombayu stigao je brodom, dalje nastavio jedan dio puta željeznicom, a veći dio puta volovskom zapregom i pješice i tako 7. prosinca stige u svoj biskupski grad Agru. Tu se odmah dao na posao da upozna svoje veliko polje rada te da se uhvati u koštac s mnogim problemima. Kao biskup i misionar često je posjećivao svoje misijske postaje od kojih su se neke nalazile na obroncima Himalaje. No, na žalost nije dugo djelovao na svome velikom zadatku. Ni pune četiri godine!

Iako je u Indiji imao velikih problema, iz nje nikada nije otišao, nego je naprotiv ondje 2. studenog 1865. g. ostavio i svoje kosti. Uz sve počasti pokopan je u katedrali Bezgrešnog začeća BDM u Agri.

Fra Fidelis Nikola iz Zadra

Fra Fidelis Nikola iz Zadra, rođen je u Zadru 1728. g. Završivši propisani studij filozofije i teologije zaređen je za dijecezanskog svećenika. Godine 1755. stupa u Red Manje braće Kapucina. Propovjednik je po Dalmaciji (Vis, Hvar, Zadar, Split) i Italiji, te više puta samostanski poglavar (Padova, Udine, Vicenza, Split...). Službeni je teolog splitskog nadbiskupa Cipika i apostolskog vikara Bosne fra Grge Ilijića. Pored toga, pisao je vjersko-crkvene spise i latinske pjesme, od kojih su neke objavljene, neke ostale u rukopisu ili nestale. Zbog svojih zanimanja za ekonomska pitanja biran je za člana javnih i privrednih društava u Splitu i Trogiru; član je i nekoliko talijanskih akademija. Preminuo je u Splitu 21. rujna 1801. g.

Fra Sigismund Gandolfi

Fra Sigismund Gandolfi rodom je iz Rijeke, a u Red je stupio oko 1730. g. Bio je svećenik i kroz 20 godina apostolski misionar u Tibetu. Preminuo je 15. rujna 1768. g. u Italiji.

Fra Stjepan Marković

Fra Stjepan Marković, krsno mu je ime Matija. Rođen je u Zagrebu 1669. g. Redovničke zavjete u Redu Manje braće Kapucina polaže 1689. g. Kao svećenik uglavnom je boravio i djelovao u samostanima u Zagrebu i Varaždinu, gdje je u više navrata vršio i službu samostanskog poglavara (gvardijana). Nabožno-poučni je pisac i propovjednik. Između 1715. i 1734. g. izdaje pet knjiga propovijedi na hrvatskom (kajkavskom) jeziku. Bio je stilski dotjeran, dobar i rado slušan propovjednik koji je svojim propovijedima i pisanim djelima nastojao pomoći duhovnoj obnovi hrvatskog naroda i svećenicima ujedno olakšati pripremanje propovijedi. Potkraj života je i oslijepio te preminuo u Zagrebu 1742. g. u 54. godini redovništva.

Fra Rafael iz Novigrada

Fra Rafael iz Novigrada, bio je svećenik, apostolski misionar u Rusiji, vrlo krepostan redovnik i svećenik. Preminuo je 16. svibnja 1737. g. u Moskvi u 27. godini redovništva.

Fra Mihael Anđeo Božidarević

Fra Mihael Anđeo Božidarević je u Dubrovniku 1652. g. U Red stupa 1669. g. Duže je vrijeme bio lektor bogoslovije, samostanski poglavar i član provincijalne uprave u Anconi (Italija). Za života je uživao ugled učenog propovjednika i voditelja duhovnih vježbi. Odlikovao se strogim pokorničkim načinom života. Godine 1702. i 1709. biran je za provincijalnog poglavara u Anconi. U Rimu je na generalnom kapitulu Reda 1709. izabran za generalnog definitora (savjetnika) Reda, a 1712. za vrhovnog poglavara Reda. Preminuo je 28. travnja 1729. g. u mjestu Potenza Picena (Italija).

Fra Franjo Nikola Zuzorić

Fra Franjo Nikola Zuzorić rođen je u Dubrovniku 1572. g. U Red stupa 1588. g. s redovničkim imenom Franjo. Kad je završio novicijat i propisani studij zaređen je za svećenika i određen za propovjedničku službu. Odlikovao se izvanrednim pamćenjem, a bio je i spretan diskutant i vješt polemičar. Papa Urban VIII. (1623-44) dvaput ga je pozvao da drži korizmene propovjedi za rimsku kuriju. Propovjedao je i u više talijanskih kneževina i republika. Preminuo je u Anconi 5. svibnja 1639. g. na glasu svetosti.

Fra Benedikt Andrija Bare

Fra Benedikt Andrija Bare rođen je u Krapini oko 1584. g. U Red je stupa u Beču 1606. g. Postao je svećenik i propovjednik. U Radgon (Radkesburg) podnosi mučeničku smrt. Naime, kalvinisti su ga izboli noževima zadavši mu mnogo rana, a tijelo su mu na kraju bacili u rijeku Muru. Mučeništvo je podnio 7. rujna 1635. g. u 29. godini redovništva.

* * *