Apostolat zvanja

Tri koraka sa sv. Franjom i sv. Klarom – Asižanima

1. Franjo otkriva čovjeka brata
2. Franjo otkriva Krista brata
3. Franjo otkriva evanđelje kao plan „života“

* Klara Asiška prolazi isti put koji je prošao i Franjo

1. Sv. Franjo Asiški otkriva čovjeka brata

Na početku svoje Oporuke svetac ovim riječima opisuje svoje obraćenje i otkrivanje svojega osobnog poziva:

“Gospodin dade meni, bratu Franji, da tako počnem činiti pokoru; jer, budući da sam bio u grijehu, bilo mi je previše odbojno vidjeti gubavce. A sam me Gospodin doveo među njih, i ja sam im iskazivao ljubav. Ali udaljivši se od njih [od grijeha] ono što mi je prije bilo odbojno postade mi slatko u duši i tijelu. Zatim još malo pričekah a onda odoh iz svijeta” (Oporuka, 1: FF 110).

To je osobno iskustvo puta milosti u snažnom trenutku njezine pobjede.

To iskustvo obično prosvjetljuje i vodi čitav obraćenikov život. Kod sv. Pavla ono „Ja sam Isus kojeg progoniš“ (Dj 9, 5) postaje trak svjetla koji će oživjeti čitav njegov teološki pogled na otajstvo Krista Gospodina, prisutnog u vjernicima, njegovim udovima, i probuditi u njemu revnovanje za Evanđelje bez trenutka predaha. Činjenica da je do susreta s Kristom došlo po siromahu, osobito po gubavcu, kod kojeg se siromaštvo združuje s bolju i poniženjem, kod Franje će se odraziti na njegovo cjelokupno shvaćanje utjelovljenja i nasljedovanje Krista brata.

Zbog svoje naravi i kršćanske osjetljivosti, mladi je Franjo bio već sklon iskazivanju milosrđa i samilosti siromašnima. Jednoga dana, dok je bio vrlo zaposlen u očevu dućanu, dogodilo mu se da je grubo otjerao nekog siromaha koji ga je molio milostinju. Kada je toga postao svjestan, prekorio je samoga sebe zbog tolike grubosti koju je učinio ne toliko prema prosjaku, koliko prema Gospodinu, u čije je ime tražena pomoć. Od toga je dana u svojem srcu donio odluku da neće nikada ništa odbiti onome koji ga zamoli u Božje ime.

Bog, uporišna točka ljupke i čiste ljubavi trgovčeva sina, poprimit će, malo po malo, obrise jednog bliskog lica – lica Kristova.

Franjo, gladan slave, zaputio se prema Pugli, zajedno s konjanicima Gualtiera di Briennea. Ugledavši jednog od njih sa siromašnom opremom darovao mu je „iz ljubavi Kristove“ svoju novu blistavu odjeću. Iduće je noći sanjao dvorac pun vojne opreme. Jedan drugi san, kojeg je usnio nešto kasnije, upotpunjuje tu viziju: Gospodinov ga je glas odgovarao od nastavka puta.

Vrativši se u Asiz, počeo je osjećati duboko gnušanje prema mladenačkim ispraznostima i tlapnjama i istodobno osjetio kako u njegovu srcu raste zanimanje za siromašne, novo zadovoljstvo da dijeli s njima kruh. Nije se više zadovoljavao time da im pomaže: „bilo mu je pravo zadovoljstvo vidjeti ih i čuti“.

Uljudna gesta da se izađe ususret potrebama brata, bacajući mu šaku novaca, činila mu se apsurdnom. Ljubav prema bližnjemu, prema nauku evanđelja, isključuje diskriminacije koje postoje u ljudskom društvu, između bogatog i siromašnog, između plemstva i običnog puka. Franjo je žudio za tim da osobno iskusi što znači biti siromašan, što znači biti odjeven u dronjke i biti prisiljen pružati ruku i moliti milostinju.

Željena prigoda mu se ukazala tijekom hodočašća u Rim. Kod vrata bazilike sv. Petra zamijenio je svoju finu odjeću s dronjcima nekog prosjaka, jednog od mnogih koji su se vrzmali oko bazilike. Kao jedan od njih prosio je milostinju na francuskom jeziku.

Francuski, ili točnije provansalski, jezik „prosjaka“, bio je jezik kojim se Franjo služio u trenucima duhovnog zanosa kada bi se javljao njegov vedri duh.

Franjo je već imao iskustvo stvarnog siromaštva, iskustvo siromaha, koje je, istodobno, poniženje, inferiornost, nepriznatost, marginaliziranost i, ponekad, tjelesna nagrđenost i moralna izopačenost.

Ali presudno iskustvo koja ga je, doslovno, stubokom promijenilo, pod nadiranjem milosti, bila je guba. Franjina silno osjetljiva i profinjena narav pobunila se pred prizorom tijela u raspadanju nekog gubavca. Bio je to trenutak da dadne Kristu odlučujući dokaz raspoloživosti da „spozna njegovu volju“.

Najprije je bila pobjeda s gubavcem koji mu je, na asiškoj zaravni, prepriječio put: sjahao je s konja, stavio milostinju u ruku nesretniku i poljubio ga. Gubavac je na to prinio svojim ustima dobrotvornu ruku. Nekoliko dana kasnije Franjo je htio ponoviti to iskustvo: otišao je u lazaret i ponovio taj herojski čin sa svakim gubavcem.

Pripovijest o trojici drugova, u kojoj su, kako se čini, bolje od drugih sakupljena Franjina osobna sjećanja, dodaje dragocjenu opasku u vezi procesa obraćenja: „Ti su posjeti gubavcima povećali njegovu dobrotu“.

2. Franjo otkriva Krista brata

Krist mu se na kraju objavio u najsiromašnijem siromahu srednjovjekovnog društva. Od toga trenutka on će mu ići radosno ususret nalazeći ga u „kršćanskoj braći“. Koliko je samo volio opisivati tim popularnim nazivom gubavce, te žive slike trpećega Gospodina! Ono zbog čega su u njegovim očima bili dostojniji samilosti bilo je udaljavanje iz ljudskoga društva na što su bili osuđeni. Sada shvaćamo, u njezinu povijesnom kontekstu, prve riječi iz Oporuke. Gospodin je taj koji ga je „doveo među gubavce“ da ga obrati.

Zapravo mu se sâm Krist objavio u siromahu i patniku. Tako se pripravljao da otkrije Krista siromašna i raspeta onoga dana u kojem je molio pred slikom naslikanom u crkvi Svetog Damjana, što će kasnije prenijeti svi biografski izvori. „Sada je bio potpuno promijenjen u srcu i nadomak tome da to isto bude i u svom tijelu“.

Slijedi prekid s ocem Petrom Bernardoneom i spektakularno svlačenje do gola u prisutnosti biskupa, kada se obraćen, gol i slobodan od svih veza i svih obzira, baca u rizik novoga života, stavljajući svoje pouzdanje isključivo u nebeskog Oca. Toma Čelanski ga opisuje opijena radošću zbog nove slobode koju je već tada osjećao njegov duh te kako od radosti pjeva po šumama na provansalskom jeziku. Odlazi do neke opatije u potrazi za poslom, ali nalazi samo glad i golotinju. U Gubbiu mu je neki prijatelj pribavio nužnu odjeću. Na kraju „otiđe među gubavce i ostade s njima, služeći im u svim potrebama iz Božje ljubavi, perući im tijela u raspadanju i brišući im gnojne rane“.

To je bio njegov novicijat. To je bio također novicijat njegovih prvih sljedbenika. Uvjeren da se Krist uvijek objavljuje onima koji ga traže u siromašnima, on će im, kao dar, dati to iskustvo koje je za njega bilo tako divno i izvor najslađih otkrića. Od trenutka otkrića toga „sakramenta“ Kristove prisutnosti u siromahu Franjina je vjera, tijekom čitavog njegova života, bivala neprestano sve življa i življa.

„Koju god da potrebu, koju god da oskudicu vidio kod nekoga, brzo i zahvalno ju je povezivao uz Krista. Tako je u svim siromasima vidio Sinčića siromašne Gospe […] Kada vidiš nekog siromaha – govorio je braći – sjeti se da te doveo pred zrcalo Gospodina i njegove siromašne Majke. I tako u bolesnima promatraj kolikom se on nemoću poradi nas zaogrnuo“ (Toma Čelanski, Drugi životopis, 83 i 85: FF 670 i 672).

Uostalom, pravac koji je slijedila milost u Franjinu obraćenju nije iznimka, već je stil uvriježen u ekonomiji spasenja (usp. Iz 58, 1-2). Ići ususret bratu, osobito bijednima, znači kročiti prema Bogu, Krist nas čeka uvijek u svakoj osobi koja nas treba (Mt 25, 31.46).

3. Franjo otkriva Evanđelja kao projekt “života”

Treći stadij obraćenja imao je dugo pročišćavajuće čekanje u samoći i molitvi. Osjećao se sam, odbačen od svojih, promatran od svih kao neuravnoteženi siromah. Službeno ubrojen među pokornike i odjeven kao jedan od njih, nije se htio uključiti ni u jednu od skupina koji su se podvrgavali nekom obliku života pod vodstvom nekog svećenika ili su bili povezani uz neki od samostana, štoviše nije smatrao potrebnim tražiti savjeta, uvjeren da ga Bog vodi. Znakovita su u vezi s tim opažanja iz Trojice drugova:

“Usrdno je molio Gospodinu da vodi njegove korake. Naime nije nikome povjeravao svoju tajnu niti se obraćao za savjet bilo kome osim samom Bogu, koji je počeo voditi njegove korake i, katkad, asiškom biskupu” (Trojica drugova, 10: FF 1406).

Oko dvije i pol godine trajala su snažna duhovna previranja, što je bilo normalno u jednom potpunom zaokretu u životu:

„Trpio je u duši neizrecivu i tjeskobnu patnju, jer se nije uspijevao smiriti sve dok nije shvatio što ga je tištilo. Najproturječnije misli su mu se rojile po glavi. U srcu mu je gorio božanski plamen takvim žarom da ga nije uspijevao sakriti. Bio je utučen bolju što je tako teško sagriješio. Sada ga nisu privlačila ni prošla ni sadašnja zla; ali nije bio siguran da će se uspjeti sačuvati od budućih“ (Trojica drugova, 12: FF 1409).

To je tipična situacija obraćenika koji jasno vidi ono što je već sada iza njega, ono što Bog ne prihvaća u njegovu životu, ali još uvijek nije otkrio „put“, osjećajući nagnuće prema nepoznatom, prepušten Božjem djelovanju. To svoje pouzdavanje isključivo u Božje vodstvo je izrijekom potvrdio u Oporuci, u dijelu gdje se prisjeća prvih koraka bratstva:

„Nakon što mi je Gospodin dao braću, nitko mi nije kazivao što moram činiti, nego mi je sâm Svevišnji objavio da moram živjeti prema svetom evanđelju“(Oporuka, 16 sl.: FF 116).

Predznak toga definitivnog otkrića imao je onoga dana kada se spremio viteškom spremnošću izvršiti nalog, primljen od Raspetoga, da popravi crkvicu Svetog Damjana. Otišao je kući, uzeo najbolje tkanine iz skladišta svoga oca, natovario ih na konja i u Folignu prodavao tkanine natovarene na konja. Vrativši se u Asiz, otišao je potražiti kapelana Svetog Damjana da mu dadne nalog da obnovi crkvu. Razmišljao je još uvijek kao dobar bogati kršćanin. Ali svećenik nije želio prihvatiti taj novac.

Taj negativni odgovor mladi je obraćenik protumačio kao da Gospodin odbacuje njegova ljudska sredstva: prihvaćao je samo njegovu osobu, ne i njegova dobra. Bacio je torbu na neki prozor, prezrevši novac kao prašinu. „Htio ga je potrošiti da nahrani siromašne i da obnovi kapelicu“; ali je sada morao zaključiti da, da bi bio pravi brat siromaha, treba postati siromah poput njih te da se Božja djela ne čine novcem, već osobnim darivanjem.

Nakon potpunog odricanja u ruke oca i njegova prvog i teškog iskustva radosnog siromaštva, vrativši se u Asiz, spremao se izvršiti zapovijed raspetoga Gospodina, ali vlastitim rukama. Morao je naučiti zidati, prositi za materijal, kamen po kamen, i tražiti suradnju ostalih siromaha, dijeleći s njima milostinju. I tako je bez novaca uspio izgraditi ne samo tu prvu crkvu, već i drugu, a zatim i treću i nastavio bi tako obnavljati crkve da mu Bog nije očitovao novi naum s njim stavivši mu do znanja da to služenje Kristu siromašnom nije bilo ništa drugo već simboličko vježbanje za njegovo veliko poslanje u svetoj majci Crkvi. Novac, od tada pa nadalje, neće apsolutno ništa značiti u njegovu životu; kasnije će ga, u Pravilu, odlučno isključiti iz sredstava prisutnosti i djelovanje njegova bratstva.

Taj mu je stav u definitivnom obliku potvrđen onoga dana kada je, sudjelujući na misi u crkvici u Porciunkuli, trećoj po redu koju je obnovio, osjetio pogođenim evanđeoskim tekstom o poslanju. Bilo je to 1208. i vjerojatno na blagdan svetog Marka evanđeliste, 25. travnja, ili pak na blagdan svetog Luke. Tekst evanđelja bio je Lk 10, 1-9: Isus šalje svoje učenike da, krotki poput jaganjaca, naviještaju Kraljevstvo, da pritom ne nose ništa sa sobom na put, ni torbe, noseći pozdrav mira, blagujući ono što će se pred njih staviti, liječeći bolesne… Pošto je misa završila, zamolio je svećenika da mu protumači Evanđelje. Bilo je to kao da je osvanuo krasan dan nakon duge noći:

“Odjednom, razdragan božanskim žarom, reče: To je ono što želim, to je ono što tražim, tome žudim činiti svim srcem” (usp. Toma Čelanski, Prvi životopis, 21-23: FF 354-358 261-274).

Bez oklijevanja svukao je svoju odjeću isposnika, koja je do tada bila javni znak njegova „pokorničkog života“, odjenuo jednostavnu tuniku, koju je sam osmislio, privezao oko pasa konop i, bosih nogu, pođe propovijedati kraljevstvo Božje i pozivati na obraćenje. To se zbilo „u trećoj godini njegova obraćenja“.

Ovo je prvi učinak otkrića njegova evanđeoskog poziva: Franjo osjeća kao vitalnu potrebu nositi ljudima sve ono što mu je Gospodin obznanio u tajnosti kontemplacije; to je poruka koju on naviješta „s velikim žarom i veseljem“, kao onaj koji ima „radosnu vijest“ koja se tiče svih.

Sada, između ostalog, konačno ima jedan život kojeg živi i dijeli s drugima. Naime, nekoliko dana kasnije oko njega se počinju okupljati prvi učenici, prihvaćajući isti način „odijevanja i življenja“. Postao je utemeljitelj a da to nije ni predvidio. Nije se povlačio pred tim novim znakom Božje volje. Prihvatio je prvog pridošlicu, Bernarda Quintavallea, sa zagrljajem. Toma Čelanski piše:

„Dolazak i obraćenje takvog jednog čovjeka ispunili su Franju silnom radošću: činilo mu se da se Gospodin brine za njega, dajući mu druga kojeg svatko treba i vjernog prijatelja“ (usp. Toma Čelanski, Prvi životopis, 24: FF 361).

Morao je prihvatiti tu dugu osamljenost, on koji je po svojoj ćudi bio tako sklon prijateljstvu, tako druželjubiv! Diktirajući oporuku na kraju svoga života prisjetit će se dara bratstva: „Gospodin mi je dao braću“.

On nikada neće zauzimati stav askete koji jasno stavlja do znanja učenicima svoju duhovnu veličinu. Štoviše, za njega oni neće biti „učenici“, već drugovi u istoj evanđeoskoj pustolovini. U prvom redu je bio zaokupljen time da provjeri je li i njih Bog pozvao da prigrle isti način života. Otišao je u crkvu Svetog Nikole s Bernardom i Petrom Cattanijem, drugo pridošlim bratom; nakon što se pobožno pomolio, Franjo je otvorio tri put knjigu Evanđelja i tri put pronašao tekstove koji govore o radikalnom odricanju u nasljedovanju Krista:

„Sa svakim otvaranjem knjige, Franjo je zahvaljivao Bogu, koji je odobravao ideal kojeg je on dugo vremena priželjkivao. Kada je to i po treći put potvrđeno, reče Bernardu i Petru: Braćo, evo našeg života i pravila, i svih onih koji će nam se htjeti pridružiti. Idite dakle i činite ono što ste čuli“ (Trojica drugova, 28s: FF 1430-1432).

Klara Asiška prolazi isti pokornički put

U jednom drugom društvenom i obiteljskom ozračju, Klara iz Favaronea prošla je put obraćenja i postupnog otkrivanja života na kojeg ju je Bog pozvao, a koji se u suštini nije razlikovao od puta koji je prošao Franjo. Jedino što je ona imala vođu u odgovoru Bogu: primjer i riječ samoga Franje, koji je sada već stekao iskustvo kročenja putovima evanđelja i Krista siromašna i raspeta. Ona također govori o obraćenju života i životu pokore, trpljenja i nesigurnih početaka, o „daru sestara“, načinu života kojeg je zacrtao sveti Franjo i s oduševljenjem potvrđuje preuzetu obavezu da slijedi Krista u siromaštvu i poniznosti, prema obećanju danom „Bogu i našem ocu Franji“. Klara nam je, baš kao i Franjo, ostavila pisano svjedočanstvo vlastitog iskustva:

“Nakon što se svevišnji nebeski Otac udostojao, po svojem milosrđu i milosti, prosvijetliti moje srce da započnem činiti pokoru po primjeru i poučavanju svetog našeg oca Franje, nedugo nakon njegova obraćenja, ja sam, zajedno s nekolicinom sestara koje mi je Gospodin dao malo nakon moga obraćenja, rado sam mu obećala poslušnost, u skladu s nadahnućem koje mi je Gospodin obznanio po njegovu čudesnom životu i nauku” (Klara Asiški, Oporuka, 24-26: FF 2831).

U istoj oporuci prepoznaje da je prije obraćenja bila okružena ispraznostima svijeta. Ne govori, poput Franje, o grijesima. Jednostavna Klarina duša, nesklona pretjerivanjima, ne predstavlja sebe kao grešnicu. Iz Procesa i iz Legende dopušteno nam je zaključiti da nije čak ni pristajala uz te svjetovne ispraznosti. Štoviše, odgojena u školi svoje majke, Ortolane, u obiteljskom ozračju koje je odisalo vjerom i kršćanskom pobožnošću.

“Kada je počela osjećati prve poticaje svete ljubavi, prezrela je prolazni i lažni cvijet svjetovnosti, upućena od dara Duha Svetoga da pridaje malu vrijednost stvarima koje ne vrijede mnogo” (Život svete Klare djevice, 4: FF 3160).

Upravo zato jer u njoj nije postojala prepreka „grijeha“ da osjeti samilost prema siromasima, već se od djetinjstva za njih brinula; s bogatog stola očinske kuće stavljala je na stranu hranu a zatim je potajno slala siromasima.

Možda je bila jedina osoba u Asizu koja je bila kadra shvatiti ludost mladog Franje nakon događaja s odricanjem u prisutnosti biskupa. Imala je otprilike trinaest godina kada je doznala da skupina siromaha radi na obnovi Svete Marije Porcijunkulske; dala je Boni de Guelfussio, svojoj povjerljivoj prijateljici, određeni iznos novca zaduživši je da ga ponese radnicima, „da za taj novac kupe mesa“. Je li riječ o Franji i njegovim suradnicima? Vjerojatno jest. Tada bi to bilo, možda, prvi put da je Franjo čuo za mladu djevojku iz obitelji Favarone. Taj je događaj postao izdankom buduće duhovne srodnosti koja se počinje razvijati od 1210., kada je Rufin, Klarin rođak, stupio u bratstvo i Franjo propovijedao u katedrali, u čijoj se blizini nalazila kuća Favaroneovih. Nedugo potom, oko 1211., Franjo si je uzeo u zadatak „izvući je iz svijeta“ te su počeli oni tajni sastanci, u kojima ju je pozivao da „prezre svijet“. Čini se da je inicijativu za te susrete, sa opasnošću koju su sa sobom nosili po djevojku iz plemićke obitelji, da su za to bili saznali njezini, potekla od Klare, koja je „čuvši za Franju, poželjela čuti ga i vidjeti; ništa manja nije bila ni njegova želja da susretne nju i s njom razgovara“. Bona de Guelfuccio svjedoči u procesu kanonizacije:

“Ona više put svjedoči da sam išla s njom razgovarati sa svetim Franjom i išla je tajno da ju ne vide roditelji. – Upitana što joj je sveti Franjo govorio, odgovorila je da joj je uvijek propovijedao da se obrati Isusu Kristu; i brat Filip je činio slično. A ona ih je rado slušala i odobravala sva dobra o kojima joj se govorilo” (Proces XVII, 3: FF 3125).

Franjin drug bio je brat Filip Longo, jedan od njegovih prvih sljedbenika. Obodrena u tim razgovorima, Klara „noseći u grudima nebeski plamen, tako je snažno odbacila ispraznost zemaljske slave, da ništa više od svjetovnog sjaja nije moglo ni na koji način dotaći njezino srce […] Podnosila je gotovo s nelagodom eleganciju svjetovnih uresa i smatrala otpadom sve što privlači izvanjsko divljenje, sve samo da stekne Krista“ (Život svete Klare djevice, 6: FF 3165 sl.).

Franjo je našao u velikodušnoj djevojci temeljni uvjet, kojem je on učio braću, za prihvaćanje „duha Gospodinova“ i otvaranje njegovu djelovanju: „silno široko srce i čisti um“.

Znajući da obitelj već priprema vjenčanje, sam je Franjo isplanirao noćni bijeg a Klara je bez oklijevanja prihvatila tu ludost, zbog koje je, i ona, morala prekinuti sa svim društvenim konvencionalizmima.

Bijeg je uspješno izveden u noći s 18. na 19. ožujka 1212. U Porciunkuli, Franjo i braća, „koji su bdjeli u molitvi, dočekaše je sa upaljenim bakljama“. Ondje, pred Gospinim oltarom, Klara je obećala poslušnost Franji; a on, osobno, ošišao joj je kosu u znak odricanja od svijeta i posvećenja Bogu.

Uslijedila je borba sa članovima obitelji, zatim bijeg mlađe sestre Janje dva tjedna kasnije, što je još više razbjesnilo strica Monalda, odgovornog za dobro ime obitelji. Ostalo sažima sama Klara ovim riječima:

“Sveti je Franjo zatim, ustanovivši da, usprkos krhkosti i slabosti našega tijela, nismo uzmakli pred nikakvom oskudicom, siromaštvom, trudom, nevoljom ni pogrdom ili prijezirom svijeta, da štoviše […] sve to smatramo najvećom radošću, veoma se obradovao u Gospodinu. Zato je, nošen osjećajem očinske ljubavi prema nama, obavezao samoga sebe i svoj red da gaje brižnu skrb i posebnu brižnost prema nama, kao i prema vlastitoj braći.

I tako smo se, po volji Gospodina i svetog našeg oca Franje, nastanile u blizini crkve Svetog Damjana” (Klara Asiška, Oporuka, 24-26: FF 2831).)

(* Priređeno prema: LAZARO IRIARTE OFMCap, Vocazione Francescana, EDB, Bologna 2006., str. 27-39)