Uz 400. obljetnicu smrti (1619. – 2019.)
Julije Cezar Russo rodio se u mjestu Brindisi (talijanska pokrajina Puglia) 22. srpnja 1559. godine. Vrlo rano ostao je bez roditelja pa je stoga prešao živjeti kod strica u Veneciji. Tu je susreo netom osnovane franjevce kapucine (OFMCap) koji na njega ostavljaju snažan dojam. Nakon nekog vremena i sam se odlučuje na redovnički i svećenički poziv. Dana 19. veljače 1575. u gradu Veroni stupa u novicijat i oblači redovničko odijelo mlade redovničke zajednice te dobiva novo ime: Lovro. Nakon novicijata i uspješno završenih teoloških studija u Veneciji biva zaređen za svećenika 18. prosinca 1582.
Budući da je bio izvanredno inteligentan, već kao prvo zaduženje dobio je zadaću podučavanja svoje braće u teologiji. Životopisci osobito spominju njegovu nadarenost za jezike i razumijevanje i tumačenje Svetoga pisma. Ne čudi, stoga, da je jedno vrijeme vršio i službu posebnog propovjednika za rimske Židove. Prokrstario je dobar dio Europe propovijedajući Evanđelje, utemeljujući nove samostane braće kapucina te utvrđujući u redovničkoj stezi povjerenu mu braću. Upravo njegovom zaslugom kapucini su došli u Češku, Mađarsku, Austriju. (Njegovo utemeljenje samostana u Beču i Grazu 1600. bilo je presudno i za dolazak kapucina u Hrvatsku). Nije ga zaobišla, u to vrijeme uobičajena, diplomatska aktivnost po nalogu Pape. Od 1614. do 1619. poduzima brojna diplomatska putovanja i poslovanja. Na jednom od njih zadesit će ga i smrt. Umro je, naime, u Portugalu (u mjestu Belem – Lisabon) s navršenih 60 godina života. Tijelo mu je preneseno u Vilafranca do Bierzo (León, Španjoska) gdje se i danas nalazi.
Što god mu je za života bilo povjereno, nikada mu nije nedostajala življena, odn. prepoznatljiva franjevačka kristocentrična duhovnosti od koje je, u Lovrinu životu, neodvojiva i posebna marijanska pobožnost.
Primat Krista u naučavanju sv. Lovre
Iako u njegovim spisima i propovijedima izričiti prizivi na franjevačku tradiciju, uglavnom onu skotističkog smjera, nisu mnogobrojni, njegov govor o Kristu zaslužuje posebnu pozornost, i to osobito promišljanje o Kristovu apsolutnom i univerzalnom primatu, pri čemu se posebice poziva na Bibliju i na crkvene oce, te valorizira neke novozavjetne tekstove (Rim 8,28-30; Ef 1, 3-11). S tim u vezi naglašava da je Krist apsolutno prvi u sveopćem Božjem naumu spasenja, i to kao causa exemplaris et finalis predestinacije svetih. Stoga se ne može reći, nastavlja, da je Krist predestiniran zbog izabranih, nego svi su po/u njemu izabrani: ”Krist je temelj svekolikog stvaranja, svekolike milosti i svekolike slave, i to zbog činjenice da je on krajnji cilj svih stvari, po kojemu je sve stvoreno.” Ta misao ga vodi i do zaključka da je Adamova milost prije grijeha zapravo već bila Kristova milost.
Tako jasan govor o Kristovoj milosti prije čovjekova pada ne nalazi se kod drugih tzv. franjevačkih teologa. Slijedeći više Duns Scotovo, a manje Bernardinovo razmišljanje, također na svoj način tvrdi da Adamov grijeh nije temeljni uzrok dolaska Sina Božjega na svijet (Utjelovljenje). Smatra da je Bog čovjekov grijeh dopustio zbog još veće Kristove pro-slave, kao što je dopustio da se Lazar razboli i umre, kako bi se Sin Božji proslavio; kao što je dopustio da pravedni Josip bude prodan u Egipat, kako bi ga Bog još više proslavio poslije.
No, da nije bilo čovjekova grijeha, bi li Sin Božji došao na svijet kao svoj svijet u stanju trpljenja i smrtnosti? O tome Lovro kaže: ”Da Krist nije došao kao Otkupitelj u trpećem tijelu, došao bi u njemu kao proslavitelj (Boga) u proslavljenom tijelu, kakvim se pokazao prigodom Preobraženja; došao bi kao izvor milosti i začetnik proslave.”
U svakom slučaju, tzv. kristološki doprinos sv. Lovre ogleda se, dakle, u njegovim tvrdnjama o Kristovu apsolutnom prvenstvu (primatu), koje uključuje od Boga dopušteni grijeh, a sve za veću Kristovu slavu. Takvo promišljanje daje solidan temelj i teološkoj antropologiji koja se temelji na Isusu Kristu kao temelju, formi i cilju čovjeka kao stvorenja i grješnika kojega treba otkupiti.
Marija neodvojiva od otajstva Krista
Njegov tzv. mariološki nauk sabran je u znameniti Mariale, koji nam predstavlja Lovru kao izvanredna i pronicljiva teologa te čovjeka sa širokim spektrom znanja. Kada je u pitanju Blažena Djevica Marija tu Lovro slijedi Duns Scotovu misao. Marijina stvarnost nerazdvojiva je od otajstva Krista. Tako on, na više mjesta, polazeći od početka Pavlove poslanice Kološanima – u kojoj je Krist kamen zaglavni, Prvorođenac prije svakoga stvorenja – vidi Blaženu Djevicu Mariju predodređenu od početka kao majku Otkupiteljevu. Drži se kako je upravo Lovro, u ovom smislu, prvi od teologa uspostavio nazivlje o božanskome materinstvu Marijinu. A to je najznačajnija potka mariologije, kako to objašnjava Roschini u reviji Marianum br. 9. K tome, Lovro ide i dalje u svom promišljanju te uvodi usporedbu Adama i Eve – u smislu neposluha, i Mariju i Krista u smislu posluha. Uz ovo promišljanje nadovezuje, i poslije razrađene teološke postavke, zaručništva Krista i Crkve u kojoj je Marija bitna sastavnica. Razrađujući Marijinu blizinu s Kristom on govori o sličnosti. Tako je Marija slična Kristu u predodređenju, slična u rođenju, slična u životu, smrti, uskrsnuću i proslavi. Lovro u svemu osobito ističe Marijinu svetost od prvoga trenutka njezina začeća. Lovro je apsolutni zagovornik i pristaša tzv. škotizma glede Marijina bezgrješnog začeća. Duh Sveti ispunio je čitavu Marijinu egzistenciju puninom milosti. A govoreći o punini milosti darovane Mariji, Lovro naglašava kako ta punina nije bila nešto nepokretno, statično, nego, štoviše, u stalnom pokretu prema višem, uzvišenijem i svetijem. On u svojim propovijedima prolazi sve Marijine blagdane i svetkovine te u svakoj od njih govori o posebnom intenzitetu djelovanja milosti. Piše i razmišlja, na sebi svojstven način, i o molitvama i pjesmama Gospi u čast.
Moćno Marijino posredništvo
Mnoge Lovrine propovijedi govore dijaloški o odnosu Evina materinstva nad svim živima i Marijina, potpuno oprječna, poslušna i sveta, duhovna materinstva nad onima koji su u Kristu kršteni.
Kada su tiskom izdana sva njegova sabrana djela (tzv. Opera omnia), papa Ivan XXIII. dodijelio mu je 1959. godine najviše naslov u Crkvi – naučitelj Crkve – proglasivši ga pri tome kao ”apostolskog naučitelja.” Zanimljivo je da Lovro, uz osobitosti propovjedničkog žargona i nove postavke, uvijek ostaje na crti najjasnijega teološkog nauka Crkve. Primjerice, on često koristi usporedbe Staroga i Novoga zavjeta, odn. saveza, i upravo tu govori ono što možemo naći u najsuvremenijim teološkim leksikonima i rječnicima današnjice. Kad govori o Božjem savezu s Marijom, on uvijek ostavlja jasnu različitost od Krista, jedinoga Spasitelja i Otkupitelja. Za njega onda, kao i za nas danas, pojam saveza predstavlja milost Božju kao volju da se uspostavi zajedništvo: Bog po ljubavi i po slobodnoj inicijativi uspostavlja odnos s čovjekom; uzdiže čovjeka – bez ikakve njegove zasluge i ne dugujući mu ništa – za partnera svoje spasiteljske ljubavi. On se toliko zanima za čovjeka da tijekom ljudske povijesti uzastopno očituje svoju volju uz uspostavljanje zajedništva. U isto vrijeme, ostavlja mu punu slobodu da savez prihvati ili odbaci.
Čovjek koji kaže ”da” na ponudu saveza s Bogom, može uživati u ljubavi toga saveza i istodobno zadobiti snagu da slijedi smjernice saveza, dane za njegovo spasenje. Ideja saveza zbog toga obilježava odnos između Boga i čovjeka kao životno i sudbinsko osobno zajedništvo, u kojemu istodobno ostaje sačuvana neizmjerna razlika između Boga i čovjeka, te stoga i božanstvo Boga i stvorenost čovjeka. Osim toga, ona je bitna ne samo kako bi se odredio odnos između Boga i čovjeka, nego također kako bi se razjasnio odnos između Staroga i Novoga zavjeta, zato što pod svim dogmatskim vidicima označava i kontinuitet i razliku koji među njima postoje. Teološka gnoseologija tako otkriva bilo jedinstvo, bilo različitost između starozavjetne i novozavjetne Božje objave: isti je Bog onaj koji u starozavjetnim sklapanjima saveza očituje svoju volju da uspostavi zajedništvo s ljudima i onaj koji u utjelovljenju vlastitoga Sina objavljuje najdublje jedinstvo između sebe i čovjeka. Isus Krist je u isto vrijeme onaj koji dovršava Stari zavjet i koji ga dovodi do ispunjenja, zato što je – kao utjelovljenje Božje volje da uspostavi zajedništvo – na nenadmašiv i definitivan način ostvario starozavjetni savez. Pod soteriološkim vidikom stoga vidimo da se u savezu ocrtava spasiteljska Božja volja, koja neprekidno prolazi kroz ljudsku povijest i koja je spasiteljskim djelom Isusa Krista izvela nov i nezamisliv obrat u povijesti spasenja. Pod ekleziološkim vidikom, savez prelazi od staroga k novome Božjem narodu, odn. Crkvi! Pod eshatološkim vidikom, stari savez čini privremenu dionicu prema vječnosti novoga saveza, koji je poput klice ostvaren Isusovim dolaskom, a bit će do kraja ispunjen njegovim povratkom. A to već spada u eshatološki govor čiji se termin prvi put koristi nakon Lovre, kod teologa A. Calova († 1686.), koji pod naslovom Eschatologia sacra obrađuje smrt, uskrsnuće, sud i dovršenje svijeta. Valja reći da će još kasnije, tek sa Schleiermacherom, ovaj termin dobiti na značenju i postati dio univerzalnog teološkog jezika. No, Lovro nas poziva da, ako se želimo spasiti, moramo biti uz Bogorodicu Mariju, slični njoj i nju nasljedovati (Roschini). Lovro je snažno progovorio o moćnome Marijinu posredništvu i zagovoru, upravo u duhu onoga zaziva što ga papa Benedikt XVI. reče pred Božić 2010.: »neka nam Djevica Marija i sveti Josip pomognu živjeti otajstvo Kristova rođenja s novom zahvalnošću Gospodinu«! Literatura: Arturo M. da Carmignano di Brenta: S. Lorenzo da Brindisi dottore della Chiesa universale, I-V, Padova 1960-1963; Id., San Lorenzo da Brindisi ”Dottore Apostolico”, in Santi e santitá I: Il Cinque e il Seicento, a cura di Mariano D’Alatri, Roma 1980, 121-151.