Kapucini i kava
Povijest franjevaca kapucina
Venerabilis barba Cap.
Vjerojatno ste u nekoj prigodi čuli za pojam ”siva eminencija”. No, zasigurno vam u potpunosti nije poznato značenje i povijest toga termina. Prije nekoliko godina na jednom našem televizijskom programu (HRT 1) održan je kviz na kojemu je, između ostalog, bilo i pitanje: za koga je prvi puta u povijest upotrijebljen naziv: ”siva eminencija”. Premda je sudionik kviza imao četiri ponuđena imena uz koja je mogao povezati upotrebu toga pojma, nažalost, nije uspio točno odgovoriti! U ovoj prigodi želja nam je s nešto par riječi progovoriti o toj temi koja je itekako povezana s našim Kapucinskim redom!
Sam izraz »siva eminencija« označava nekoga tko stoji iza neke važne osobe. Ovaj pojam nadahnut je jednom povijesnom i nadasve zanimljivom osobom. Riječ je o François-Josephu Le Clerc du Tremblayu, redovniku – kapucinu koji je kao redovnik živio povučenim životom, a po svojoj moći i utjecaju bio je ravan kardinalu Richelieu. Sâm, pak, izraz povezan je s bojom njegovog (kapucinskog) habita i s njegovim ponašanjem, gotovo nevidljivim jer je, slikovito govoreći, uvijek bio u „svijetloj sjeni“.
Prema njegovim suvremenicima, brat kapucin Josip du Tremblay, nije imao nikakvu posebnu političku dužnost, a zapravo je upravljao Francuskom zajedno s kardinalom Richelieuom, premijerom Luja XIII. Sam kardinal Richelieu ostao je poznat i kao »crvena eminencija«. Lako je, onda, iz toga zaključiti zašto je jedan kapucin, koji je nosio kestenjasto-smeđi habit, zazvan »siva eminencija«.
Čini se da je za Richelieua taj kapucin bio neka vrsta učitelja, ali zapravo povijesna istraživanja još nisu u potpunosti razjasnila odnose između njih dvojice, koji su otpočeli 1612. godine. Taj je skromni fratar u sebi nosio gorljivu želju za pacifikacijom Europe kako bi se moglo organizirati križarski rat protiv Osmanskog carstva. U tu svrhu napisao je čak i epsku pjesmu na latinskom jeziku »La Turciade« kojom se nadao da će potaknuti kršćanska kraljevstva da izvrše anakronistični križarski rat u Svetoj zemlji. Među najuvjerljivijim učenicima toga našega kapucina nedvojbeno je bio Karlo I. Gonzaga-Nevers, vojvoda Mantove i Monferrata koji je pokušao organizirati kršćansku miliciju. Bila je to neka vrsta međunarodne zajednice kršćanskih plemića s križarskim ambicijama, koji su u sebi gajili nadu da će osvojiti Levant. Te se ambicije nikada nisu stvarno i ispunile.
Djelovanje oca Josipa bilo je prvenstveno diplomatsko i političko, osobito tijekom sukoba između Francuske i Habsburgovaca kao i izolacije cara Ferdinanda II. kada se našao u okruženju protestantskih pobunjenih knezova oko 1630., u jeku Tridesetogodišnjeg rata. Lik oca Josipa ovjekovječio je Alexandre Dumas (1802.-1870.). U romanu »Crvena sfinga«, koji je objavljivan u dijelovima između 1865. i 1866. i koji je nedavno objavljen i izdanju izdavačke kuće Mondadori, veliki je francuski autor napisao sljedeće: „Znalo se da je otac Josip druga kardinalova duša tako da sluge koje su stajale blizu ministara, kada bi ga vidjeli da dolazi, odmah su se povlačili te bi Siva eminencija imala privilegij da se u Richelieuovu studiju oko njega stvarao prazni krug“.
Ocu Josipu bila je posvećena i studija Aldousa Huxleya objavljena 1941. godine pod naslovom »Siva eminencija«. U svojoj divnoj biografiji oca Josipa autor »Hrabrog novog svijeta« rekonstruira život jednog paradoksalnog čovjeka, pun proturječja koji nakon vojne karijere u mladosti postaje redovnik – kapucin; koji svetost traži u mističnom razmišljanju, ali je do grla uronjen u diplomatske igre Tridesetogodišnjeg rata.
Otac Josip du Tremblay umro je u Parizu 18. prosinca 1638. u dobi od 61. godine. Pokopan je kraj oca Anđela, fratra kapucina kojeg su svi smatrali svetim čovjekom. Na grob oca Josipa anonimni šaljivdžija napisat će sljedeću rečenicu: »Prolazniče, nije li to neobično da vrag mora biti pokraj anđela?«
Na kraju njegove biografije, „Siva Eminencija“ Aldous Huxley je napisao „uvijek je lakše sastaviti epigram o nekom čovjeku nego ga razumjeti“.
Prva siva eminencija?
Père Joseph: tajni agent u… habitu
Ako se nastanak engleskih tajnih službi duguje Francisu Walsinghamu, vjernomu ministru Elizabete Tudor, stvaranje francuskih tajnih službi nesumnjivo treba pripisati jednoj od najvećih ličnosti u povijesti Francuske: jednom princu Crkve, Armandu Jeanu du Plessisu, poznatijem kao kardinal Richelieu. Pozvan da obnaša vlast od Luja XIII. Godine 1624., Richelieu si je odlučno postavio za cilj jačanje centralne vlasti, slabljenje protestantskih struja i promicanje nadmoći Francuske u Europi: taj vrlo precizan i posebno ambiciozan program vladanja postavljen kao imperativ iziskivao je odgovarajuća sredstva.
Jedno od njih se sastoji od guste informacijske mreže, unutarnje i vanjske, koju je kardinal razvio i ojačao služeći se jednim od najintrigantnijih i najtajanstvenijih likova iz toga razdoblja: bio je to još jedan čovjek Crkve, brat kapucin, François Le Clerc du Tremblay (*4. 11. 1577. – †17. 12. 1638.), preimenovan u »Père Joseph«. Prijatelj, savjetnik, čovjek apsolutnog povjerenja, „otac Josip“ posta jedno s kardinalom, ali je uvijek ostajao iza kulisa, držao se uvijek u sjeni, nerado se pojavljivao na sceni. Tako da će po njegovu djelovanju nastati slikoviti izraz na francuskom jeziku preuzet također u hrvatskom, siva eminencija, zbog boje njegova redovničkog odijela (habita). Taj izraz i danas u mnogim krugovima (crkvenim, političkim, gospodarskim…) označava utjecajnog i diskretnog savjetnika nekog od (svjetskih) moćnika.
Ukratko, siva eminencija uvijek je iza „crvene eminencije“. Ako je Richelieu šef francuske diplomacije, Père Joseph, organizator tajnih službi, nesumnjivo je njezin izvršitelj i, u nekim aspektima, nadahnitelj. »Siva eminencija« koristi brojne samostane braće kapucina, kako u Francuskoj tako i u inozemstvu, kako bi uspostavio veliku mrežu izvjestiteljâ i specijalnih agenata, u habitima ali i u civilnoj odjeći. Od časa kad je dobio ovlaštenje od pape da osnuje – i vodi – Kongregaciju Propaganda fide, ta mreža može računati na neslućeni potencijal, dopirući do najudaljenijih udaljenijih krajeva, u skladu sa čvrstim i preciznim uputama.
Prva siva eminencija: obavijesna mreža… otaca kapucina
Tako su dobri fratri kapucina revno slali dragocjene vijesti u Pariz iz pokrajina kraljevstva i iz dalekih stranih zemalja, šireći, naravno, katoličku vjeru, ali istodobno promičući veličinu Francuske.
Kapucini-špijuni, kapucini-specijalni agenti, kapucini-diplomati, kapucini-trgovci, kapucini-znanstvenici, to su protagonisti mreže koja postupa po Josipovim nalozima za veličinu Crkve, Francuske i… kardinala!
Svi dakle izvješćuju velikog hijerarhijskog superiora koji pak izvješćuje Richelieua. U Francuskoj se tako brzo prešlo s povremene i neredovite obavještajne službe (intelligence) iz prethodnih stoljeća na strukturirano, kontinuirano, ciljano, jednom riječju, moderno obavijesno djelovanje.
Svakog jutra kardinal bi bio izvješćivan o događajima od prethodnoga dana. A svake bi večeri komentirao sa svojim najbližim suradnikom primljene vijesti, provjeravao rezultate operacija koje su u tijeku, osmišljavao nove inicijative, skicirao upute za sljedeći dan. Jednom kad bi kardinal donio „političku“ odluku da krene u određeni projekt, njegova praktična provedba bi bila povjerena Josipu koji sada već raspolaže pravim pravcatim zapovjedništvom (braća kapucini) i beskrajnom mrežom izvjestiteljâ, unutar i izvan samostana u Europi, Africi i Aziji.
To je potpuno novi oblik obavještajne službe, tajna služba agenata u habitima, mreža informativnih postaja smještenih u samostanima. Bio je to, međutim, jedan nevjerojatno učinkovit sustav koji je značajno pomagao Richelieuu u postizanju njegovih političkih ciljeva!