Sljedeće godine (2019.) navršava se točno 400. godina od blažene smrti velikog našeg sveca čijom su zaslugom franjevci kapucini došli u mnoge nama susjedne zemlje, a preko njih onda i do Hrvatske. Riječ je o čovjeku i svecu uglavnom poznatom kao Lovro Brindiški. Sa željom da se svi spomenemo njegovih brojnih zasluga, naš vrhovni poglavar Reda (odnedavna Ex!) uputio je čitavom Redu Okružnicu s ciljem da se obilježi ova visoka obljetnica. Nadamo se da će i kod nas ona biti obilježena, a ovi reci našeg generala Maura neka nam svima budu povod za to!
Godina svetog Lovre Brindiškog
Okružnica Generalnog ministra
Bio je rujan 1993. godine kad sam, kao dio priprave dvojice postnovaka na vječne (doživotne) zavjete, predložio im hodočastiti Putom sv. Jakova (Cammino di Santiago). Došavši u Léon, braća su nas vrlo bratski primila jednako kao i Pamploni, Estelli i Logroñu, te su nas obavijestila da u Villafranca del Bierzu možemo prenoćiti kod sestara klarisa. Došavši u taj samostan ostao sam iznenađen kad su mi sestre rekle da su u njihovoj crkvi pokopani posmrtni ostaci našeg sv. Lovre Brindiškog.
Iduće se godine slavi 400. obljetnica smrti sv. Lovre: smatram vrlo važnim da se od 21. srpnja 2018. do 21. srpnja 2019. slavi godina u njegovu čast. Ovo pismo službeni je akt njezina proglašenja!
Kratko ću se osvrnuti na njegov lik; ono što želim jest to da se u ovoj godini Red spominje svetoga Lovre, promičući različite inicijative sa ciljem produbljivanja povijesnih aspekata i njegove poruke. Ističem da je sveti Lovro Brindiški do dana današnjeg jedini generalni učitelj našega Reda koji je uzdignut na čast svetosti, i koji je proglašen crkvenim naučiteljem.
Rođen u Brindisiju 22. srpnja 1559. pod imenom Giulio Cesare Russo, u dobi od sedam godina ostao je bez oca, a nekoliko godina kasnije umire mu i majka. Godine 1574. odlazi u Veneciju stricu don Petru. Provevši ondje oko godinu dana, mladi Giulio pokucao je na vrata kapucinskog samostana u Giudecci u Veneciji: njegov zahtjev da bude primljen u kapucine bio je prihvaćen. Uslijedile su godine novicijata i studija teologije, a u siječnju 1582. zaređen je za svećenika. Završivši studij teologije, fra Lovro se posvetio poučavanju teologije, formaciji novaka i propovijedanju; no ubrzo je bio pozvan obavljati odgovorne zadaće i službe upravljanja: god. 1590. izabran je za provincijala u Toskani; 1594. za provincijala u Veneciji; 1596. za generalnog definitora; 1598. za provincijala u Švicarskoj; 1599. godine ponovno je izabran za generalnog definitora. Iste godine povjerena mu je zadaća da osnuje samostan u Pragu. Na Generalnom kapitulu od 24. svibnja 1602. fra Lovro je izabran za generalnog ministra Manje braće kapucina. Služba na koju je bio pozvan uključivala je zadaću posjećivanja svih provincija Reda. Tijekom tri godine njegova mandata kao generalnog ministra, fra Lovro je prošao cijelu Italiju, posjetio Švicarsku, Nizozemsku, Francusku, a zatim Španjolsku, obišavši pješice sve provincije. Po okončanju mandata, pape i razni europski knezovi povjerili su mu različite diplomatske misije. Te dužnosti nisu mu dopustile potpuno se posvetiti kontemplativnom životu i proučavanju koje je smatrao značajnim aspektima svoga poziva. Tri godine, od 1610. do 1613. godine, fra Lovro boravio je u Monaku kao predstavnik Svete Stolice. To su bili godine kada su se katolički vladari pripremali zaustaviti napredovanje protestantskih knezova. Tih godina fra Lovro je bio pozvan uspostavljati mir u najzamršenijim sukobima. Osim intenzivne diplomatske djelatnosti, fra Lovro nastavio je biti traženi propovjednik i ponovno je pozvan obavljati službu provincijalnog ministra. Na Generalnom kapitulu iz 1613. po treći je put izabran za generalnog definitora; poslan kao vizitator provincije Genova, izabran je za provincijalnoga ministra. Vrlo dobro poznat i veoma cijenjen od mnoštva, svaki put kad bi budući svetac dolazio u koji grad, stanovništvo je masovno hrlilo da ga vidi i pripisivana su mu mnoga ozdravljenja. Usprkos intenzivnoj aktivnosti, provodio je sate uronjen u molitvi i dugo ostajao u kontemplaciji tijekom slavljenja euharistije. Posljednja diplomatska misija odvela ga je u Lisabon gdje je intervenirao u korist napuljskog puka koji se osjetio potlačenim od španjolskog vicekralja, vojvode od Osune. Brat Lovro umro je 22. srpnja 1619. u Lisabonu, u dobi od 60 godina; njegovo tijelo je prevezeno i pokopano u samostanu klarisa u Villafranca del Bierzu. Blaženim ga je 1783. proglasio papa Pio VI. a svetim 1818. godine Leon XIII. Unatoč vremenu provedenom na putovanju, teškim zadaćama upravljanja i intenzivnom diplomatskom djelovanju, fra Lovro je nalazio vremena i nadahnuće za sastavljanje brojnih spisa koji su ostali neobjavljeni sve do izdavanja njegovih sabranih djela (Opera omnia) između 1928. i 1956. godine. Objavljivanje cjelovite verzije njegovih spisa imalo je vrlo značajnog upliva na odluku pape Ivana XXIII. da 19. ožujka 1959. proglasi svetog Lovru Brindiškog crkvenim naučiteljem s naslovom ”Doctor Apostolicus.”
Predstavio sam neke natuknice o životu sv. Lovre koji je bio bogat putovanjima, različitim službama, ali jednako tako bogat i proučavanjima, poučavanjem i dubokim molitvenim životom. Kao što je spomenuto na početku ovog pisma, pozivam Red da pripremi primjerenu proslavu svetosti Lovre Brindiškog na četiristotu obljetnicu njegove smrti. Nadam da će ovaj događaj imati osobitu važnost za naš Međunarodni zavod svetog Lovre Brindiškog u Rimu.
Draga braćo, ovo je posljednje pismo koje vam pišem i koristim ovu priliku da vam zahvalim na strpljivosti i dobroti koju ste mi iskazali. Svjestan sam da nisam mogao odgovoriti na sva očekivanja i očekivanja sviju. Zahvaljujem vam na gostoprimstvu koju ste mi posvuda ukazivali i ponizno vas molim da nastavite moliti za mene.
Za zadovoljstvom svakome od vas upućujem svoj bratski pozdrav ujedinjen s franjevačkim pozdravom „Mir i dobro“.
Fr. Mauro Jöhri OFMCap
Generalni ministar
Dano u Rimu, pri Generalnoj kuriji 21. srpnja 2018.