Sveti Franjo Asiški, nakon što mu je Gospodin dao „da počne činiti pokoru“ (Opor 1: FF 110; FI, str. 206), bio je radikalan u odabiru odjeće koju će nositi, po kojoj će biti prepoznatljiv.
Vrativši svom ocu Petru Bernardoneu bogatu odjeću asiških bogataša, on doslovno provodi u djelo Isusove riječi upućene apostolima i oblači na sebe grubu vrećastu tuniku, bokove opasuje grubim pojasom, nema cipela ni štapa, i tako prolazi svijetom, siromah među siromasima, s istom odjećom i kukuljicom da ga štiti od kiše, vjetra i hladnoće. Boja habita ovisila je o dostupnoj vuni, ma koje vrste ona bila; tkana je ručno i od tako otkane grube tkanine, pepeljasto sive boje s različitim nijansama, dobiven je habit. Sveti Bonaventura u tzv. Narbonskim konstitucijama (1260. g.) uveo je kao pravilo tu boju: potka tkanine morala je biti sastavljena od dvije crne niti i jedne bijele.
Izgled kapucinskog habita ostao je gotovo nepromijenjen od njegovih početaka i odgovarao je Pravilu sv. Franje: habit koji seže do stopala, u obliku vreće, širi pri dnu, s dugom i šiljastom kukuljicom, pojas oko bokova, s kojega visi krunica s golim križem, jer i sam kapucin mora biti raspeti Krist, sandale na nogama i brada tradicionalno manje-više neodržavana (danas brada kod kapucina nije više toliko obavezna). Znamo da su ime tim fratrima, nastalima 1528. godine iz plodnog franjevačkog stabla, dali građani Rima, upravo zbog dugačke šiljaste kapuce (kukuljice/ koju su nosili: isprva su ih zvali „scappuzzini“, a potom kapucini.
Nije trebalo čekati dugo da kapucini, oslanjajući se na tekst Pravila: „Neka sva braća nose priprostu odjeću, a mogu je s Božjim blagoslovom krpati kostrijeću i drugim zakrpama“ (Potvrđeno pravilo II, 16: FF 81; FI str. 191), kao dijelove habita dopuštene Pravilom i unatoč nedoumicama rigidnijih fratara, uvedu džepove i male džepiće ušivene u habit, od kojih su najveći, smješteni sa strane, nazivani „bokovi“ („fiancali“) i u njima se držalo najnepojmljivije stvari. Kasnije je dodan dugi pravokutni komad koji je služio kao džep, našiven na prsima, koji je počinjao od kapuljače i sezao sve do ispod pojasa, nazvan „pater“ („paternità“), jer je u početku bio rezerviran samo za fratre-svećenike, odnosno „pektorina“ („pettorina“) zbog svojega položaja, koji je danas usvojila većina braće.
Siromašno i pristojno
Kada se i Drugi vatikanski koncil upustio u pitanje habita redovničkih redova, utvrdivši da je ona „jednostavna i skromna, siromašna i ujedno pristojna“, te da se odjeću koja se ne slaže s tim normama ima promijeniti, za kapucine se ništa nije promijenilo, jer je njihova odjeća blistala jednostavnošću i siromaštvom, elegantna na svoj način, bez mnogih suvišnih ukrasa. Puk, kojeg pamćenje dobro služi, oduvijek je u tome vidio nepogrešiv znak poniznosti i bitnosti, zbog čega su franjevci kapucini od samih početaka bili silno omiljeni i nosili, sve samo ne ponižavajući, naziv »fratri iz puka«. Kako provincije, naravno, više nemaju vlastite pogone za izradu vune, danas se koristi mekša i finija, industrijski tkana tkanina, a sandale više nisu tako grube i priproste kao nekoć, kad su se izrađivale u samostanu od onoga što se uspijevalo naći, šivanjem ili zakucavanjem traka od izdržljive tkanine ili kože na tvrdi kožni potplat. Najnovije konstitucije (2013.) ozakonjuju vanjski izgled kapucina na sljedeći način: »Prema Pravilu i običaju Reda, naš se habit sastoji od tunike kestenjaste boje s kapucom, od pojasa i sandala ili, zbog opravdanog razloga, od cipela. Glede običaja nošenja brade, neka se primijeni načelo višeobličnosti« (35,2).
Izraz proživljenih vrijednosti
Danas, kada su se vremena promijenila, sjaj kapucinskog habita može se činiti pomalo izbljedjelim u našoj zemlji, gdje je urbanizacija fratrima nametnula „urbanu prisutnost“, pa su samostani, nekoć smješteni na periferijama gradova i naseljenih središta, sada uronjeni u šumu kućâ i stambenih zgrada, što ima za posljedicu da su gotovo nevidljivi, a ponekad i anonimni. No, postoje i drugi razlozi zašto se kapucinski habit rjeđe viđa na našim ulicama. Fratrima, u iščekivanju događajâ, uglavnom je draži život „ad intra“ nego smjelost da bace mreže na otvorenom moru. Navest ću samo dva primjera. Nekoć je njihov habit, boje kestena, zračio sjajem, njihovi jednostavni i gromoglasni glasovi razlijegali su se čak i u katedralama, njihovo propovijedanje, koji se odlikovao jednostavnošću i maštovitošću, privlačilo je nepregledna mnoštva i duboko se usijecalo u srca slušateljâ, a danas se takvi propovjednici mogu nabrojati na prste jedne ruke. Veliki niz braće koja su prosila milostinju, koja su poniznošću svojega, često istrošena i ne uvijek uredna habita, kucala na vrata kuća kako u gradovima tako i na selu, gdje ih se čekalo jer su uživali poštivanje puka, danas je gotovo samo daleka uspomena za kojom možemo žaliti, jer su oni znali govoriti jezikom siromaha, dijeleći njihov znoj i suze i ujedno bili glasnici pravog franjevačkog duha. Ipak, ti su likovi – propovjednici i braća prosjaci – činili našu najizvorniju osobnu iskaznicu, o čemu nam svjedoči povijest svetosti Kapucinskog reda, i propusnicu čak i u sredine koje nisu bile baš prijateljske naklonjene.
Kapucinski red, počevši od 60-ih i 70-ih godina prošlog stojeća, još uvijek proživljava dugu i mukotrpnu borbu u potrazi za novim identitetom i obnovljenim zanosom, s perspektivom da „ne opstaju ni najsnažnije, ni najinteligentnije vrste, već one koje se najbrže prilagođavaju promjenama“ (Charles Darwin). Ne radi se, međutim, o izokretanju vrijednostî koje su živjela i svjedočila mnoga subraća iz prošlosti, već o sagledavanju i reinterpretiranju strogog i radosnog duha iz početaka u duhu današnjeg vremena, u kojem ne smije nestati skromnog, ali slavnog habita boje kestena.