”Dobro došli na znanstveni skup posvećen znamenitomu hrvatskomu kapucinu, najglasovitijem baroknom propovjedniku, ‘kajkavskom umjetniku kompozicije i stila’, kako ga je opisao mađarski slavist Laszlo Hadrovics, Patru Štefanu Zagrebcu, u prigodi njegove 350. obljetnice rođenja”, rekao je u svojem pozdravnom govoru provincijal hrvatskih kapucina p. Jure Šarčević u velikoj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu 25. listopada, istaknuvši središnju temu i povod međunarodnom skupu, na kojem je dvadesetak znanstvenika iz Hrvatske, Slovenije, Austrije i Irske približilo kapucinskog redovnika, teološkoga, spisateljskog, jezikoslovnoga i propovjedničkog velikana s prijelaza iz 17. u 18. stoljeće, njegovo najpoznatije petovolumensko djelo: ”Hrana duhovna ovčic kerščanskeh iliti prodečtva čez vse celoga leta nedelje’‘, o štovanju svetaca, liku i slikama Marije, sv. Franji, pasionskoj tematici, bračnim savjetima i drugim konkretnim temama u njegovim djelima i propovijedima, te osvijetlilo društveno-političke prilike Hrvatske u doba Patra Štefana, kao i prilike i kontekst braće kapucina iz toga razdoblja.
Život i djelo franjevca kapucina Patra Štefana pripada razdoblju kad se Hrvatska oslobodila tursko-osmanlijske vlasti sklopljenim mirom u Srijemskim Karlovcima god. 1699. Tada je nastupilo doba relativnoga mira, na oslobođenim hrvatskim područjima ponovno su uspostavljene tri slavonske županije: virovitička, požeška i srijemska, u koje se doselilo strano plemstvo pridonoseći obnovi zemlje, osobito na područjima gospodarstva, urbanizacije te kulture i prosvjete. Grade se tada prelijepi dvorci, crkve i škole, putovi i mostovi, a u procesima obnove veliku ulogu je imala i Katolička crkva, a osobito redovnici, među kojima i fratri kapucini čiji su članovi bili profesori filozofije, teologije, moralke, katehetike i homiletike, vrhunski glazbenici, umjetnici, povjesničari i drugo. Neki su od njih dali velik doprinos književnoj jezičnoj kajkavskoj baštini. Među tim ‘starim’ kapucinima prve generacije u hrvatskih krajevima istaknuto mjesto zauzima pater Štefan Zagrebec (1669. – 1742.).
On je kao MATIJA MARKOVIĆ rođen u Zagrebu. U zajednicu franjevaca kapucina (OFMCap) stupio je god. 1688. (novicijat) dobivši novo redovničko ime: fra Štefan. Djelovao je najduže u zagrebačkom samostanu, u kojemu je u nekoliko navrata bio poglavar (gvardijan), te povremeno i u varaždinskom samostanu. Bio je na glasu kao vrstan propovjednik. Svoj zemaljski život završio je u rodom Zagrebu 15. veljače 1742.
Književno-lingvistički se povjesničari slažu da mu je njegovo najpoznatije i najopsežnije djelo ”Hrana duhovna” priskrbilo jedno od najznačajnijih mjesta u kajkavskoj propovjedničkoj književnosti uz Antuna Vramca, Baltazara Milovca, Jurja Habdelića, Mihajla Šimunića i Ivana Belostenca. Njime je postao i član najglasovitijeg trolista kajkavskih baroknih propovjednika skupa s Jurjom Habdelićem i Hilarionom Gašparotijem. Petosveščana zbirka propovijedi ”Hrana duhovna”, – koja s dodatcima ima ukupno 3115 stranica, objavljena god. 1715., 1718., 1723., 1727., i 1734. – višeslojno je djelo napisano redovničkim i biskupijskim (dijecezanskim) svećenicima, posebice u njihovu apostolatu bolesnih i umirućih osoba, ali i svim vjernicima u podizanju njihove vjerničke svijesti, znanja o temeljnim vjerničkim dogmama i potrebi usavršavanja njihova duhovno-molitvenoga života. Tako se u njemu nalaze npr. propovijedi o Mariji, za koju rabi niz nazivlja i sintagmi, često i vrlo emotivnih, kao: ”sigurno Utečenje”, ”bat miloserdnosti”, ”čisteša od Meseca, svetleša od Sunca”, ”lepa kakti Mesec”, ”Škrinja mira među serditem Bogom i hudobnem grešnikom”, ”Zagovornica Naroda Človečanskoga” i slično.
Objavio je i propovijedi za blagdane pojedinih svetaca, ističući njihove vrline i potrebu za nasljedovanjem njihovih svijetlih primjera. Sve su te propovijedi pune slikovitih primjera, što je, općenito, odlika Zabrebčevih propovijedi kojima se potvrdio kao izraziti barokni propovjednik čijim su se propovijedima u tiskanom obliku koristili mnogi svećenici diljem Zagrebačke biskupije i šire. Nezaobilazni su i ”duhovni razgovori”, zapravo upute prema kojima se bolesnici trebaju pripremati za posljednju uru svoga života. No Zagrebec je kao pastoralac ”zagrabio” i u konkretnost pa se tako npr. u nekoliko propovijedi protivi slavljenju poklada, već u 18. st. vrlo raširenoj društvenoj pojavi, jer potiče, po njemu, ”na činjenje različitih grijeha osobito pijanstva”, što pokazuje da je nastojao uzdignuti čitatelje/slušatelje religiozno i djelovati na njih odgojno, poučavajući ih o općim moralnim zasadama.
Predavači su, također, analizom propovijedi pokazali da su stil i kompozicija teksta postigli živ dijalog između propovjednika i vjernika, što je ključno za propovijedi, a nije bilo jezični purist te da su u njegovim tekstovima zastupljene njemačke, talijanske, latinske i mađarske riječi već preuzete u ”horvatski” književni jezik njegova vremena, koje su mu dodirne točke s glasovitim slovenskim kapucinskim propovjednikom p. Janezom Svetokriškim i drugima.