Proglašena tri nova mučenika i jedan novi Časni sluga Božji

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Share on print

Dana 23. siječnja 2020. papa Franjo, primivši Angela kard. Becciua, prefekta Kongregacije za kauze svetaca, odobrio je dekrete o mučeništvu (super martyrio) trojice braće kapucina iz provincije Katalonije (Španjolska) – Benedikta iz Santa Coloma de Grameneta, Josipa Oriola iz Barcelone i Dominika iz Sant Pere de Ruidebitlletsa – te dekret o krepostima (super virtutibus) Antuna Marije de Lavaura iz Francuske.

– Nekoliko dana prije ubojstva trojice slugu Božjih, njihov su samostan zauzeli, devastirali i spalili pripadnici marksističkih i anarhističkih policijskih snaga. Prisiljeni potražiti utočište kod rodbine i prijatelja, njih su trojica na različite datume i u sličnim okolnostima, oteti, mučeni i ubijeni bez ikakvog suđenja.

Sluga Božji i mučenik BENEDIKT

Sluga Božji i mučenik BENEDIKT (svjetovnog imena Josep Domènech y Bonet) rođen je u selu Santa Coloma de Gramenet 6. rujna 1892. u skromnoj i duboko katoličkoj seljačkoj obitelji. Kršten je 11. rujna 1892., a prvu pričest je primio 30. svibnja 1903. Osjetivši poziv na svećeništvo stupio je 1903. u sjemenište u Barceloni. Nakon nekoliko godina njegovo se zvanje bolje definiralo kao poziv na redovnički život zbog čega je 18. veljače 1909. odjenuo habit braće kapucina u Arenys de Maru (provincija Katalonija). Prve zavjete je položio 20. veljače 1910., a svečane u samostanu Sarriá (Barcelona) 23. veljače 1913. Za svećenika je zaređen 29. svibnja 1915. godine.

JOSIP Oriol iz Barcelone

Njegov redovnički život odvijao se unutar dviju kuća formacije u Igualadi i Manresi. Bio je uključen, među ostalim, u službu propovijedanja. Dana 6. kolovoza 1936. zarobili su ga pripadnici policijskih postrojbi koji su od njega tražili da huli Boga, ali on je to odbio. Nakon toga je doveden na jedno mjesto u blizini Manresa zvanog La Culla gdje je ubijen.

Sluga Božji JOSIP Oriol iz Barcelone (svjetovnog imena Jaume Barjau y Martì) rođen je u Barceloni 25. srpnja 1891. Obitelj je bila vrlo kršćanska i dobrostojeća. Kršten je 28. srpnja 1891. Na inicijativu svog brata ušao je u sjemenište u Barceloni, ali nije položio ispite prve godine pa je pokušao izučiti neki zanat. Osjetivši snažnu privlačnost prema kapucinskom redovničkom načinu životu, 21. listopada 1906. stupio je u novicijat nastavivši kasnije svoju formaciju u samostanu u Igualadi, a potom u samostanima Olot i Sarriá u Barceloni. Svečane je zavjete položio 15. kolovoza 1911., a za svećenika je zaređen 29. svibnja 1915. Na teološkom učilištu Sarriá predavao je liturgiju, hebrejski i crkvenu povijest. God. 1925. dodijeljen je samostanu u Manresi gdje se posvetio propovijedanju, službi ispovijedanja i duhovnome vodstvu. Dana 24. srpnja 1936., dok je nosio pričest jednoj sestri klarisi policajci su ga prepoznali i uhitili. Iste večeri izveden je izvan Manrese i ubijen hicima iz pištolja.

DOMINIK iz Sant Pere de Ruidebitllets

Sluga Božji DOMINIK iz Sant Pere de Ruidebitllets (svjetovnog imena Joan Romeu y Canadell) rodio se 11. prosinca 1882. Krštenje je primio 17. prosinca 1882. Prvu je naobrazbu stekao u školi u svome mjestu, ali župnik, vidjevši u njemu klice zvanja, pripravljao ga je za ulazak u sjemenište u Barceloni. Stupivši u sjemenište 1897. godine uspješno je završio svoje filozofsko-teološke studije i 25. svibnja 1907. zaređen je za svećenika. Njega je, međutim, privlačio redovnički način život te 3. listopada 1908. stupio u Red manje braće kapucina (3. listopada 1908.). Doživotne zavjete položio je 4. listopada 1912. Tijekom razdoblja početne formacije za kapucinski život posvetio se plodonosno propovijedanju i službi ispovijedanja. Godine 1913. pošao je misijski djelovati u Kostariku i Nikaragvu. Vrativši se u domovinu zbog zdravstvenih razloga (1930.), posvetio se molitvi i propovijedanju. Najprije je bio dodijeljen u samostan Sarriá, a zatim u samostane u Arenys de Maru te na kraju u samostan u Manresi. U noći 27. srpnja 1936., dok se prebacivao s jednog mjesta na drugo radi veće sigurnosti, uhićen je, pretučen i mučen i na kraju strijeljan iz vatrenog oružja nadomak Manrese.

Snažno i značajno svjedočanstvo vjere slugu Božjih Beneta iz Santa Coloma de Grameneta, Josepa Oriola iz Barcelone i Doméneca iz Sant Pere de Riudebiltlessa mogu i danas Crkvi i svijetu ukazati na snažnu i živu potrebu za naviještanjem evanđelje i evangelizacijom koja doseže također najteže i najsloženije stvarnosti. Vjernost Kristovom evanđelju i vlastitom staležu posvećenih osoba doveli su do toga da su trojica slugu Božjih prihvatila biti ono sjeme koje je palo na zemlju i koje daje mnogo ploda, plodonosno i trajno, a koje istovremeno može biti svjetlost svijeta i sol zemlje.

ANTUN MARIJA de Lavaur

Čovjek stamene vjere i milosrđa, fra Antun Maria da Lavaur zalagao se cijeli život za to da donese navještaj Evanđelja u Francusku 19. stoljeća obilježenu protukršćanskom politikom.

Njegovo svjedočanstvo života ostaje primjer bezuvjetne predanosti za dobro svih ljudi koje je susretao, predanosti poduprte hrabrošću da na svaki mogući način objavi Božju dobrotu svima i pomogne onima koji su bili u siromaštvu, neimaštini i bolesti. Vjerni učenik svetog Franje Asiškog, Božji sluga postao je siromašan među siromašnima, i poput prvih kapucina dvorio je bolesnike oboljele od zarazne bolesti ne mareći za opasnost kojoj se izlagao.

fra Antun Maria da Lavaur

Apostolska i pastoralna djelatnost sluge Božjega imala je korijene u snažnom duhovnom životu obilježenom snažnom marijanskom pobožnošću, življenom i sve više ukorijenjenom u Lurdu koja je, u konkretnoj stvarnosti svoga vremena, bila usmjerena prvenstveno na jačanje kršćanskog života, pomaganje siromašnima i buđenje zvanjâ.

Njegov gorljivi i snažni govor o Bogu doveo ga je do intenzivnog i upečatljivog propovijedanja iz kojeg su isijavali sav njegov žar i revnovanje za slavu Božju i spasenje duša. Takav žar može biti snažan poticaj za Crkvu trećeg tisućljeća da velikodušno živi novu evangelizaciju kako bi donosila Radosnu vijest na egzistencijalne periferije.

Sluga Božji ANTUN MARIJA rođen je 23. prosinca 1825. u Lavauru, gradu u regiji Tarn (Francuska), u duboko kršćanskoj obitelji. Kršten je istog dana pod imenom François Auguste Léon Clergue. Nakon osnovne škole, 1836. godine roditelji su ga poslali u sjemenište u Toulouseu, gdje je 22. svibnja 1840. primio svećeničku tonzuru. Zajedno s kolegama sjemeništarcima osnovao je Udruženje malih Savojaca a potom Udruženje malih zanata. Potom se posvetio studiju filozofije i teologije. Za svećenika je zaređen 21. rujna 1850., a sljedećeg dana slavio je mladu misu u glavnoj crkvi svog rodnog grada.

Tijekom svojih godina formacije postao je također učitelj u sjemeništu. U obavljanju te službe vodio se s tri načela: „poniznost, povjerenje, ljubav“. Godine mladalaštva obilježene su i događajima revolucije iz veljače 1848. kad je Francuska doživjela snažnu političku i društveno-ekonomsku krizu.

Svećeničku je službu započeo u biskupiji Toulouse imenovanjem za župnog vikara u Saint Gaudensu, u okrugu Haute-Garonne. Usto je obavljao pastoralnu djelatnost u župama Villeneuve i Valentine. U tom je razdoblju promicao razne udruge, poput Udruge Marijinih sinova, Konferencije svetog Vinka Paulskog, Udruženja za mlade, pokazujući tako svoj misionarski duh.

Počevši od 1853. u sluzi Božjem sazrio je poziv za Red manje braće kapucina, posebno kada se našao u situaciji da pomaže ljudima pogođenima ozbiljnom epidemijom kolere na teritoriju župe Saint-Gaudens. Uvjeren da je to njegov put 27. svibnja 1855. stupio je u kapucinski novicijat u Marseilleu. Redovničko oblačenje imao je 13. lipnja te je tom prigodom – prema ondašnjim pravilima Reda – dobio novo ime: Antun Maria. Redovničke je zavjete položio 13. lipnja 1856. godine.

Sljedeće su godine slugu Božjega poglavari poslali u Toulouse da ondje osnuju novi kapucinski samostan na mjestu prijašnjeg, utemeljenog u šesnaestom stoljeću i ukinutog 1792. godine, nakon neprijateljske politike Francuske revolucije prema redovničkim redovima. Zahvaljujući pomoći žitelja toga grada uspio je brzo pokrenuti sve što je potrebno za osnivanje samostana. Tako je 18. srpnja 1861. godine posvećena crkva posvećena Svetom Ljudevitu iz Toulousea. U tom je razdoblju, u kojem se svim silama posvetio izgradnji samostana, u Lurdu upoznao svetu Bernardicu Soubirous između sedamnaestog i osamnaestog ukazanja Majke Božje.

Marijanska pobožnost sluge Božje bila je zadivljujuća; organizirao je 1863. godine, po prvi puta, „procession aux flambeaux“, i poduzeo druge važne inicijative. Tako je, na primjer, organizirao procesiju s Presvetim Oltarskim Sakramentom, a od 1866. noćnu molitvu. Osim toga, njegova neumorna marijanska pobožnost i duboka ljubav prema Lurdu naveli su ga da poduzme druge važne inicijative poput osnivanja obližnjeg svetišta Jeruzalemskog križa, a 1866. godine Križnog puta, kao i 1887. Kalvarije i špilja u Espéluguesu posvećenih Žalosnoj Gospi i svetoj Mariji Magdaleni. Izgradio je i druga marijanska svetišta kao što je, na primjer, svetište u Pechu.

Unatoč svojoj predanosti marijanskim hodočašćima, sluga Božji nikad nije prestao baviti se apostolatom i brinuti se za ljude kroz bezbroj pučkih misija u Francuskoj, ali i u drugim zemljama. Potpuno se posvetio siromašnima, vodeći brigu o njihovoj duhovnoj i materijalnoj dobrobiti, osiguravši im, na primjer, jedan obrok u samostanu u Toulouseu, a pokrenuo je i jedno udruženje, djelo Kruh siromašnih svetog Antuna, što je bio jedan od najvažnijih poduhvata u njegovom životu. Organizirao je i promicao duhovnu skrb Franjevačkog svjetovnog reda i bio je veliki promicatelj pastoralnih inicijativa i aktivnosti na različitim nacionalnim kongresima Reda, poput kongresa u Limogesu iz 1895. te u Toulouseu iz 1897.

Također je poduzeo mnoga putovanja u svrhu promicanja redovništva i zvanja. Rim je posjetio 1862. prigodom kanonizacije japanskih mučenika te 1867. prigodom kanonizacije svete Germane. God. 1882. sudjelovao je na prvom hodočašću u Svetu zemlju, koje je ostavilo dubok trag u njegovu životu; 1893. pošao je u Padovu, na grob svetog Antuna, a 1900. sudjelovao je u Rimu na Međunarodnom kongresu Franjevačkog svjetovnog reda.

Njegov život obilježen je i posebno teškim trenucima kao što je, na primjer, razdoblje nakon Francusko-pruskog rata, između 1870. i 1871. godine, u kojem se razvila politika protiv svjetovnog klera i redovničkih redova, uključujući i kapucine. Drugi razlog velike patnje bila je francuska antiklerikalna politika, koja je za cilj imala „dekristijanizaciju“ društva i koja je predstavljala veliku prepreku njegovim misionarskim djelima. Unatoč svemu tome, sluga Božji, uz podršku stanovništva i zahvaljujući također svojoj upornosti, uspio je izbjeći ukinuće kapucinskog samostana u Toulouseu, koji je on osnovao.

Početkom veljače 1907., kada je ima već 82 godine, pretrpio je pad uslijed hladnoće kad je rano ujutro izlazio iz samostana kako bi otišao ispovijedati jednog bolesnog svećenika. Dana 4. veljače slavio je posljednju misu; dva dana kasnije ispovjedio se i primio sakramente umirućih, dok je uz postelju nastavljao primati one koji su ga htjeli posljednji put posjetiti. Dana 8. veljače 1907. u pet sati ujutro sveto je umro.

Napišite komentar

NAJAVE

Nedavno objavljeno

Pratite nas

Najnoviji video