Majka Marija Lorenza (Lovorka) Longo
Pismo generalnog ministra
[Ur. br. 00585/21]
Kapucinskim monahinjama klarisama
Moje predrage sestre,
Gospodin vam dao svoj mir!
1. Predstojeća beatifikacija časne majke Marije Lorenze Longo izvrsna je prigoda da se otpočne dijalog o duhovnoj fizionomiji utemeljiteljice vaše prvog samostana i začetnice ženske kapucinske reforme, koja je nesumnjivo označena njezinim duhom i njezinim idealima i ostavila neizbrisivi trag “vlastite” specifičnosti unutar Drugoga franjevačkog reda.
Svaki je kršćanin pozvan od Gospodina uosobljivati Riječ, učiniti od svojega života poslanje. Kao što uči papa Franjo, “svaki je svetac poruka koju Duh Sveti izvlači iz bogatstva Isusa Krista i daje njegovu narodu”[1]. A da bi ga se upoznalo nije nužno previše se zaustavljati na pojedinostima, koje mogu itekako biti podložne sjenama i slabostima. “Da bismo prepoznali riječ koju Gospodin želi prozboriti preko nekog od svojih svetaca, ne trebamo se zadržavati na detaljima, jer se tu mogu susresti i pogreške i padovi. Nije sve ono što svetac kaže potpuno vjerno evanđelju, nije sve ono što on ili ona čini autentično i savršeno. Ono što moramo razmatrati jest njihov život u cjelini, njihov cijeli put posvećenja, rasta u svetosti, onaj odraz Isusa Krista koji izlazi na vidjelo kad dokučimo cjelokupni smisao njihove osobe”[2]. Pokušajmo dakle dočarati taj “oblik” svetosti Majke Marije Lorenze, svjesni da je i svaki od nas pozvan shvaćati čitav svoj život kao poslanje te dakle prepoznati onu riječ koju Bog želi reći svijetu po nama[3].
I. Marija Lorenza: hodočašće i raspoloživost
2. Marija Requenses došla je na svijet u Kataloniji (vjerojatno u Lleidi, 1463. godine) u godinama prijelaza iz Srednjega vijeka u moderno doba. Još kao mlada udala se za Joana Llonca, s kojim je imala više djece. U tim je godinama Marija supruga i majka, živeći skrovitim životom služenja i posvećenja u obiteljskom krilu. Spokoj svakodnevice narušen je žalosnim pokušajem trovanja Marije od strane jedne domaćice zbog čega je ostala paralizirana i u teškom zdravstvenom stanju, uz ograničenjâ i velika trpljenja.
U međuvremenu, krajem 15. stoljeća pod vladavinom “katoličkih” kraljeva oblikuje se teritorijalno jedinstvo Iberijskog poluotoka. Španjolska kruna je gospodarila morima, nalazeći nove obzore širenja u američkim zemljama. A u Sredozemlju Španjolska je svoju vlast protegla na otok Sardiniju, a zatim na Napuljsko kraljevstvo u Južnoj Italiji. Upravo Joan Llonc je bio poslan u Napulj da prati kralja kao regent i obavlja službu pri njegovoj kancelariji. Tamo se preselila čitava obitelj, čije prezime, talijanizirano, postaje Longo.
Marijino je srce naučilo u tim godinama podnositi s ljubavlju granice koje je nametala bolest i iskorijenjenost iz svoje domovine. Nekoliko godina poslije, suprugova smrt će je ostaviti u još ranjivijoj situaciji: udovica, invalid i ovisna o drugima.
3. U vjerskom kontekstu tih godina došlo je do previranja, u kojima su s jedne strane upućivane kritike na srozavanje crkvenih institucija, a s druge budila nadahnuća za evanđeoske promjene i reforme. “Pred-tridentski” katolički svijet bio je bogat inicijativama, laičkim protagonizmom i velikim ženama, koje su duboko živjele svoju vjeru u rasponu od raznih služenja najsiromašnijima do mističkih visina u intimnosti molitve[4].
God. 1509. Marija je poduzela toliko željeno hodočašće: posjet Svetoj Nazaretskoj Kući u Loretskom svetištu. Ondje je došlo do njezina čudesnog ozdravljenja po zagovoru Presvete Djevice, čuda u kojem su joj se vratili zdravlje i pokretnost… A dogodilo se i nešto mnogo više! U kući Marijinog “da”, okruženoj istim zidovima koji su bili svjedocima onoga: “Evo me” Majke Gospodinove, Duh Sveti čini još jednom čuda, nalazeći u toj drugoj Mariji raspoloživost i prihvaćanje. Promijenit će i ime u Marija Lorenza (Lovorka), povezavši svoju osobu s tim duhovnim događajem u Loretu. Od tada je njezina nova odjeća bio habit franjevačkih trećoredaca, a njezino novo poslanje potpuno se darivati siromašnima i bolesnima.
4. Oni koji su bili u najvećoj potrebi u toj će ženi pronaći znak ljubavne utjehe Boga Oca i ona sama će, kako budu odmicale godine, naučiti otkrivati Kristovo lice u svakom siromahu, darujući se bespridržajno, i materijalno i duhovno. Kroz put solidarnosti prepoznala je taj grad kao svoju novu domovinu.
Kako je vrijeme prolazilo Gospodin je od nje zatražio da učini drugi korak na tome putu raspoloživosti: pokretanje i vođenje djela pružanja trajne i sustavne pomoći. Tu na scenu stupa Ettore Vernazza, bilježnik udovac koji je posvetio svoj život i svoje bogatstvo brizi za potrebite, osnovavši u Genovi prvu “Bolnicu za neizlječive”. Na isti način na koji je to učinio ondje, a potom u Rimu, Vernazza se zaputio u Napulj planirajući i tamo ostvariti taj projekt. Svojom upornom ustrajnošću izborio je spremnost Marije Lorenze da odigra vodeću ulogu u ostvarenju toga sna. Ona je prihvatila duhom vjere, svjesna vlastitih ograničenja, nakon što je na jednoj misi osjetila Gospodinov poziv da ga ljubi još više u siromašnim neizlječivim bolesnicima.
Bolnica u Napulju bila je organizirana, vođena i konsolidirana uz puni blagoslov te blažene majke: vlastitim je snagama dvorila bolesnike, hrabrila volontere i suradnike u njihovoj zadaći služenja i nastojala senzibilizirati bogate da se solidariziraju s najsiromašnijima. Zajedno s njom, neke plemkinje bile su dobročiniteljice toga djela i osobno su se posvećivale brizi za bolesnike.
Prvi franjevci kapucini, nakon što su došli u Napulj, primljeni su u prostore bolnice i posvetili se pomaganju “neizlječivima” dok se za njih pripremalo stan u kojem će trajno boraviti. Jednako je bilo i s ocima teatincima po njihovu dolasku u grad, sa samim svetim Gaetanom na čelu te zajednice.
5. Kad se činilo da je to djelo postavljeno na svoje noge, a tjelesne joj snage počele slabiti, u srcu Marije Lorenze rodila se nova i snažna želja za hodočašćem, kako bi išla prema konačnome cilju. Željela je posjetiti Svetu Zemlju, “kako bi počastila vrijedne starine okupane Otkupiteljevom krvlju”. No, ta se njezina želja potpuno promijenila kad je otkrila da je Bogu draže da ostane u Napulju i “posveti jedan samostan djevicâ zaštiti i imenu Svete Marije Jeruzalemske”[5]. Vrlo brzo je okupila skupinu žena željnih radikalno se posvetiti molitvi i samoći, koje su zajedno počele moliti časoslov. Uz duhovno praćenje svetoga Gaetana i usprkos ograničenosti zbog bolesti i dobi, Marija Lorenza se dala na posao i 1535. ishodila papinsku bulu odobrenja novog samostana “Monahinja Trećeg reda Svetoga Franje pod Pravilo svete Klare”[6]. Početna rezidencija bila je u prostorima same Bolnice.
Marija Lorenza si je postavila za cilj zajamčiti budućnost tome samostanu dajući norme i smjernice utemeljene na pravilu svete Klare, konstitucijama svete Kolekte i reformskom iskustvu kapucinâ. Nastojala je također dati čvrsti institucionalni okvir, uz podršku papinskih dokumenata, raznim pravnim vidicima utemeljenja. Iduće joj je godine dopušteno da poveća broj monahinja na trideset i tri, rječiti simbol za zajednicu koja je htjela da u njezinu vlastitom iskustvu zažive otajstva zemaljskih godina Gospodina Isusa[7].
Na kraju će Papa izdati jedan “motuproprio” kojim se samostan Svete Marije Jeruzalemske priznaje kao samostan Reda svete Klare, gdje se opslužuje na “strictissima” način njezino prvo pravilo i odrediti da “braća Reda svetoga Franje zvani kapucini” budu kapelani i pohoditelji in perpetuo[8].
6. Blažena Majka završila je vrlo vjerojatno svoje zemaljsko putovanje 1539. godine, prispjevši u željeni nebeski Sveti Grad, ostavivši na svom putu duboke tragove svojeg osobnog svjedočanstva predanosti Bogu, temelje organizirane dobrotvornosti u djelu Bolnica za neizlječive i, prije svega, jasnu polazišnu točku s temeljnim pravnim okvirom onoga što će se oblikovati kao Red kapucinskih klarisa, gdje su mnoge žene pronašle milosni prostor da žive obnoviteljski kontemplativni duh.
U desetljećima koja su uslijedila samostani su se osnivali jedan za drugim. U njih se primalo skupine žena koje su željele živjeti strogim kontemplativnim životom, sa svetim likovima utemeljiteljica i mnogih drugih bezimenih žena. Neka su utemeljenja bila dobro planirana i dobro pripremljena, dok su druga bila poprilično spontane inicijative ili pretvaranja skupina trećoredica koje su se uobličile kao zajednice kapucinki. U kontekstu stoljeća reformî, velikih pokreta unutar Crkve, novih redovničkih družbi i ustanova, a zatim sa strukturama koje su proizišle iz Tridentskog koncila, kapucinske su monahinje dale vlastiti doprinos skromnošću života u klauzuri, svojom jednostavnošću i ozbiljnošću traženja Božjeg lica, svojom usredotočenošću na ono bitno, ostavljajući po strani sve ono što je površno i umjetno. Svjedočile su ljubav ogoljenosti križa. Njihov veliki doprinos reformi Crkve bio je povratak korijenima i ostanak na njima.
Ta utemeljenja, općenito, nisu se referirala izravno na lik Marije Lorenzo Longo, nego na oblik života i vrstu opsluživanja pravila svete Klare kojeg je ona bila začetnicom. Naime, njezino poslanje nije bilo poslanje utemeljiteljice predstavljene kao primjer ostvarenja karizme, nego, prije, kao moćnog oruđa Providnosti kojim je učinjen prvi korak na putu koji je slijedila skupina velikih žena koje su nastavile i produbljivale tu karizmu sve do dana današnjeg.
II. Identitet siromašnih sestara kapucinki
7. Upravo danas, u ovom svijetu koji se mijenja, koja je to riječ koju Bog želi reći svijetu po kapucinskim klarisama, nastavljačicama nadahnuća blažene Majke Marije Lorenze?
Više od pedeset godina dugo razdoblje od Drugog vatikanskog koncila naovamo uvjetovalo je veliki pokret obnove u dvojakom smjeru: vraćanja prvobitnim izvorima karizme i kritičkog dijaloga s današnjim svijetom[9]. Vaše današnje Konstitucije veličanstven su dokaz toga. Zajedno s drugim ograncima Drugoga franjevačkog reda upustili ste se u dublje proučavanje spisâ, povijesti i, prije svega, ponovno vrednovanje i proučavanje Pravila svete Klare[10]. Vaš identitet Siromašnih sestara danas je jasniji i svjesniji.
Sámo crkveno učiteljstvo dalo je velike doprinose u svojim nedavnim interventima o kontemplativnom životu, koji se ne predstavlja više kao put savršenog i sigurnog posvećenja, nego kao posebno iskustvo jednoga aspekta koji pripada čitavoj Crkvi i koji se promatra u odnosu na sveti Božji narod: »kontemplativne zajednice… ne predlažu savršenije ostvarivanje evanđelja, već radije, ostvarujući u vlastitom životu zahtjeve koje pred njih stavlja krštenje, predstavljaju za cijelu Crkvu instanciju pronicljivosti i poziva na služenje. One su jedan putokaz u traženju, podsjetnik čitavom Božjem narodu na prvi i posljednji smisao kršćanskoga života«[11]. Vaš identitet unutar Crkve danas je očigledan i bremenit značenjem.
8. Ali, dakle, koji je “proprium” kapucinki unutar kontemplativki i obitelji klarisâ? Koji je to karakterističan naglasak koji je od samoga početka označavao razvoj i širenje samostanâ? Koja je, u konačnici, duhovna fizionomija vašega Reda?
U vašim se Konstitucijama pruža lijepa i jednostavna formulacija koju sam slobodan podulje citirati: »Vjerne svom posebnom pozivu, želimo sačuvati i poštivati Pravilo svete Klare u cijelosti i u njegovoj punoj vrijednosti kao konstitutivni oblik našeg života, slijedeći onaj istinski duh koji je uvijek imao snagu u Redu. Ono ima svoj izvor u evanđelju i uvodi nas u evanđeoski život, predlažući nam “put jednostavnosti, poniznosti i siromaštva”. Zahvaljujući njemu usvajamo “Oblik života i put svetog jedinstva i najuzvišenijeg siromaštva koje je blaženi otac sveti Franjo usmeno i pismeno predao” svetoj Klari i njezinim sestrama, kako bi ga opsluživale. Da bismo, dakle, bile vjerne izvornom nadahnuću i stalnoj tradiciji Reda, neka nam na srcu budu prije svega revno razmatranje Boga u tišini i samoći, stalna hvala, predano zalaganje oko prianjanja uz Krista raspeta s ljubavlju i duhom samoodricanja. Njegujmo, k tome, naše sestrinske odnose s jednostavnošću i spontanošću; pružajmo iskreno svjedočanstvo siromašna i strogoga života, koji će biti proročki znak za suvremeno društvo; snažno jačajmo crkvenu dimenziju svojega poziva zajedno s usrdnom brigom za siromašne i slabe, slijedeći primjer naših svetih sestara, posebno svete Veronike Giuliani«[12].
9. Koliko je samo prijeko potrebno produbiti te lijepe i sadržajne izraze i obogatiti ih ozbiljnim razmišljanjem o vlastitom identitetu i duhovnoj fizionomiji vašega Reda. U tome stavu dijaloga s vama nudim vam izbor nekih tekstova iz naših Ratio formationis koji nam govore o “vlastitosti” koju smo mi kao Manja braća kapucini pozvani njegovati i koji mogu biti također riječi nadahnuća za vas:
“Kapucinska je reforma pokušala još jednom protumačiti franjevački način života. Tajna je u tome da se vraćamo uvijek iznova svom bratu Franji, forma minorum, ne da bi se doslovno ponavljalo njegova iskustva, nego da bi se u novim kulturnim okvirima ponovno odjelotvorilo njegove istinske intuicije. Vjernost i kreativnost su ključevi za bliže nasljedovanje i snažniju ljubav prema Isusu. Uvijek imajući u vidu Franjino Pravilo i Oporuku, kapucini si postavljaju za cilj vratiti se jednostavnijem životu, u mjestima osame, a opet ne daleko od ljudi, živeći u jednostavnim strukturama koje ne ugrožavaju slobodu, tražeći tišinu koja omogućuje slušati riječ evanđelja u bratstvu i provoditi je u djelo u službi najponiznijih.”[13]
“Božji kontemplativni pogled počiva na siromašnim srcima, na ožalošćenima, na onima koji ništa nemaju, na onima koji su gladni i žedni pravednosti, na milosrdnima, na čistima srcem, na mirotvorcima, na onima koji su progonjeni zbog dobra. Kontemplirati znači željeti imati Božji pogled, biti u stanju vidjeti ono što se drugi ne usude gledati. Tko sluša Božji glas pripravlja uho za slušanje jadikovke siromašnih. Kapucinska reforma rođena je s dubokom željom za povratkom u samotišta i osamljena mjesta koja pogoduju susretu sa siromašnim i raspetim Isusom, gdje se šutnja pretvara u služenje i utjehu za okužene, a kontemplacija postaje suosjećanje”[14].
“Isus nam predstavlja Boga koji voli biti malen i objavljivati se poniznima i jednostavnima. Na križu, tom otajstvu objave Božje malenosti, ljubav se uistinu ostvaruje u potpunom oplijenjenju i bezuvjetnom sebedarju. To je temelj malenosti. Posrijedi je nešto kvalitativno, a ne kvantitativno, što zauzvrat oblikuje naše načine željenja, raskrinkavajući napast da budemo veliki i činimo velike stvari. Franjo otkriva u siromasima i raspetima umijeće izgradnje odnosâ besplatnosti i nov način sagledavanja svijeta, usredotočen na ono što je temeljno. U tom istom pravcu kapucinska reforma uspijeva na jedinstven način združiti umjerenost s traženjem onog bitnog”[15].
“Kapucinska reforma nije povijesna činjenica iz prošlosti, nego stav života koji je sastavni dio našeg karizmatskog identiteta. Želja za stalnim obnavljanjem poziva nas gledati naprijed, izbjegavajući nostalgije za prošlošću i prihvaćajući rizike koje sa sobom nosi hod prema neispisanoj budućnosti. Suočeni s dubokim društvenim promjenama, kršćanski odgovor nije strah koji nas zatvara u naivnu sigurnost tradicionalizma; naprotiv, samo vjera i povjerenje pomažu nam razabrati put. Pozvani smo ustati i hodati kako bismo se vratili na to da započinjemo iznova, s Evanđeljem i intuicijama Franje i Klare u srcu”[16].
10. U razmatranju ljepote “oblika”, u svoj njezinoj punini, koji izvire iz poslanja blažene Majke Marije Lorenze Longo, ostaje osjećaj da je na svom životnom putu, sa svojim raznolikim iskustvima i djelima, u svom dubokom osjećaju za hodočašće i raspoloživost, na intuitivan način živjela same srži kapucinske reforme i postala poučljivo sredstvo u Božjim rukama za ostvarenje njegova plana, otvarajući put prema budućnosti.
Molimo Oca milosrđa da njezina beatifikacija bude poticaj za uosobljivanje one Božje riječi za koju Bog želi da odjekne u današnjemu svijetu, otvarajući nas budućnosti s povjerenjem, kao poučljiva oruđa djelovanja Gospodina koji vodi povijest.
Po zagovoru svetoga Franje, svete Klare i doskora blažene Marije Lorenze:
Neka vas blagoslovi Gospodin i neka vas čuva,
Neka vas licem svojim obasja i milostiv vam bude,
Neka pogled svoj svrati na vas i mir vam podati.
Rim, 17. rujna 2021.
Blagdan Ranâ svetog Franje.
FRA ROBERTO GENUIN
Generalni ministar OFMCap.
[1] Papa Franjo, Gaudete et exsultate. Apostolska pobudnica o pozivu na svetost u suvremenom svijetu, 21, Rim, 2018.
[2] Idem, Gaudete et exultate 22.
[3] Usp. idem, Gaudete et exsultate, 23-24.
[4] Primjeri velikih žena iz »predtridentskog« razdoblja su: sveta Katarina Fieschi iz Genove (1447.-1510.); sveta Anđela Merici (1474.-1540.), odnosno sama kraljica Izabela Kastiljska (1451.-1504.).
[5] Giuseppe Silos, Dell’historie della Religione de’ Chierici Regolari dalla sua prima fondazione, Napulj, Nacionalna knjižnica (Biblioteca nazionale), 165r, u: Vincenzo Criscuolo, “María Lorenza Longo e il monastero delle cappuccine di Napoli nell’annalistica teatina tra cinque e seicento”, Convegno di studi Fonti Storiche della Ven. Maria Lorenza Longo, Nola, 2007.
[6] Papa Pavao III., Bula “Debitum pastoralis officii”, 19. veljače 1535.
[7] Papa Pavao III., Breve “Alias nos”, 30. travnja 1536.
[8] Papa Pavao III., Motu proprio “Cum Monasterium”, 10. prosinca 1538.
[9] Usp. Drugi vatikanski koncil, “Perfectae caritatis”. Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkog života, 2.
[10] Među brojnim vrijednim istraživanjima koja su proveli stručnjaci ističe se kolektivna studija klarisâ iz Umbrije: Federacija svete Klare Asiške klarisa iz Umbrije Sardinije (Federazione Santa Chiara d’Assisi delle Clarisse dell’Umbria-Sardegna), Il Vangelo come forma di vita. In ascolto di Chiara nella sua Regola (Evanđelje kao oblik života. U osluškivanju Klare i njezina Pravila), Edizioni Messaggero, Padova, 2007.
[11] Papa Franjo, “Vultum Dei quaerere”. Apostolska konstitucija o ženskom kontemplativnom životu, 4, Rim 2016.
[12] Konstitucije Reda kapucinskih monahinjâ klarisâ, 3, Rim, 1986.
[13] Ratio formationis OFMCap, br. 57, Rim, 2020.
[14] Ratio formationis OFMCap, br. 69, Rim, 2020.
[15] Ratio formationis OFMCap, br. 67, Rim, 2020.
[16] Ratio formationis OFMCap, br. 73, Rim, 2020.