U spomen – Fra Stjepan Bergovec

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Share on print

[*Goričan, 16. studenoga 1950. – †Zagreb, 04. svibnja 2022.]

Fra Stjepan je rođen 16. studenoga 1950. u Goričanu, od otca Stjepana i majke Marije r. Bašnec. S 15 godina stupio je u Kapucinski red. Srednjoškolsko obrazovanje započeo je godine 1965. u Serafskoj srednjoj školi u Osijeku. Po završetku prva dva razreda iste srednje škole redovničko odijelo (habit) obukao je, na početku novicijata, u Rijeci 24. kolovoza 1967., a prve zavjete položio 25. kolovoza 1968. godine, također u Rijeci. Zatim je nastavio i završio srednju školu na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji za pripremu svećenika u Splitu na Poljudu. Po završetku klasične gimnazije služio je vojni rok u bivšoj državi u 1970./71. u Beogradu. Potom je iste godine (1971.) započeo studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a zatim odlazi na studij u Milano, gdje je 1976. na „Teološkom učilištu sv. Franje Asiškoga“ (afiliranom Papinskom sveučilištu Antonianum u Rimu) završio studij teologije. Za đakona je zaređen u Milanu 28. lipnja 1975. godine, a za svećenika 28. lipnja 1976. također u Milanu. Povratkom u Provinciju na godini pastoralne prakse bio je u Varaždinu, gdje u isto vrijeme bio promotor zvanja i učitelj đaka-sjemeništaraca. Godine 1977. premješten je Zagreb, u samostan sv. Mihaela, gdje je imenovan za službu provincijalnog tajnika, na kojoj je ostao do 1982.

U isto vrijeme bio je odgojitelj bogoslova. Iste 1982. premješten je Gornju Dubravu, u kapelu sv. Leopolda B. Mandića i tu je, kao voditelj ovog pastoralnog centra, ostao osamnaest godina, sve do 2000. godine. Kad je, zbog početka gradnje nove crkve i samostana, zatvoren taj samostan, brat Stjepan se preselio u samostan sv. Mihaela u Donjoj Dubravi i tu je ostao do 2004. godine. Uz brojne službe koje je obnašao, bio je upravitelj Župe sv. Mihaela „in solidum“ neko vrijeme; provincijalni definitor u tri mandata, gvardijan više puta, kateheta i još mnogo toga. Od 1991. pa sve do 2003. obnašao je vrlo važnu službu bolničkog kapelana u Kliničkoj bolnici Dubrava. Tu je službu vršio s velikom ljubavlju i uvelike doprinio duhovnoj pomoći ranjenih vojnika za vrijeme Domovinskog rata od 1991. do 1995.godine. U tom je periodu bio i vojni kapelan Zagrebačke 145. brigade iz Dubrave. Velika je zasluga pok. fra Stjepana u izgradnji crkve i samostana sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagrebu (Gornja Dubrava). Gradnja je započela 1998. g., a tri godine kasnije, na prijedlog naše Provincije, dekretom zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića, osnovana je i
istoimena župa.  Kako mu je zdravlje već pomalo bilo narušeno, odlukom provincijalne uprave, radi odmora i
rehabilitacije, jedno kratko vrijeme, od jeseni 2004. do jeseni 2005. bio je našem samostanu u Dubrovniku.

Od 2005. do 2011. fra Stjepan je bio upravitelj župa u Karlobagu, Baškim Oštarijama, Prizni, Cesarici i Lukovu Šugarju. Potom je u jednom mandatu od 2011. do 2014. bio župni vikar Gospe Lurdske u Rijeci. Godine 2014. vratio se u Zagreb, u samostan sv. Mihaela, gdje je obnašao službu župnog vikara (od 2017. do 2020.), gvardijana i odgojitelja bogoslova do ljeta 2021. godine. Kako se vidi iz ovog letimičnog prikaza njegova života, fra Stjepan je obnašao brojne i
odgovorne službe u Provinciji. Iako narušena zdravlja i uz srčane tegobe koje su mu zadnjih godina stvarale nemale poteškoće u radu, s velikom je voljom i zauzetošću obavljao svaki posao u župi ili samostanu gdje god da je bio. Dana 3. svibnja služio je Svetu misu navečer i nakon nje se družio s braćom. Od srčanog udara preminuo je 4. svibnja u jutarnjim satima u samostanu sv. Mihaela ark. Iza ovih suhoparnih brojki i podataka krije se dinamičan i plodan život dobrog čovjeka, redovnika i svećenika. Kao njegov dugogodišnji poznanik, od prvog susreta u Osijeku davne 1996.godine, preko srednjoškolskih dana u Splitu, studentskih dana u Milanu, pa sve do zrelih godina plodne suradnje na njivi Gospodnjoj, iznosim ovdje nekoliko temeljnih odrednica njegova duhovnog profila:


1) Fra Stjepan Bergovec bio je dobar čovjek-redovnik i svećenik koji je volio ljude. Prema njima se odnosio kao pravi pastir. Tko je god došao u kapelu sv. Leopolda, k Štefu, s molbom za krštenje, vjenčanje ili bilo koju drugu uslugu, našao je svećenika i čovjeka spremna na služenje. Ne sjećam se da je ikada ikoga odbio. Vodio se načelom – bolje je pomoći čovjeku negoli se slijepo držati zakona i propisa. Takav se stil rada sviđao i Gospodinu Isusu jer je i
sam naš Gospodin bio takav.

2) Fra Stepan Bergovec bio je provincijalni tajnik pok. Bonaventure Z. Šagija, i kao takav bio je dobar i radišan. Sjećam se da je p. Bono, kao provincijal, imao samo riječi pohvale za njegov rad. Fra Stjepan Bergovec bio je pažljiv i odgovoran odgojitelj bogoslova. Mladima je davao puno slobodu jer je smatrao da su oni već odrasli ljudi i da im treba iskazivati povjerenje i ljubav više negoli inzistirati na opsluživanju propisa i pravila. Dok je bio mlađi, rado se bavio sportom, osobito nogometom. Nikad neću zaboraviti nogometne utakmice u Milanu, kad je ekipa u kojoj je igrao Štef i ovaj koji vam govori uvijek pobjeđivala. Ali isto tako, i one utakmice ispred kapele u Borskoj 35.

3) Pokojni pater Štef, kako su ga zvali najbliži suradnici, nije bio sitničav i škrt, nego širokogrudan, uvijek spreman pomoći, jednom riječju fratar blizak ljudima, baš po primjeru svetog Franje, pravi „pučki fratar“. Rado je surađivao sa svima koje je susretao u svom pastoralnom radu. Prije dva dana, pošto je čuo da je pater Štef umro, nazvao me ravnatelj OŠ dr. Ante Starčevića, gosp. Nikica Mihaljevć, izrazio nam sućut i biranim riječima govorio od lijepoj dugogodišnjoj suradnji između naših dviju ustanova. Bogu hvala, ta se suradnja i dalje nastavlja na dobrobit sviju.


Da bi ovaj kratak prikaz života pok. Štefa i njegov duhovni profil bio koliko-toliko cjelovit, valja istaknuti još nekoliko stvari, barem dvije. Kad je započeo Domovinski rat p. Štef nije oklijevao. Odmah se, kao svećenik, stavio na raspolaganje Domovini i hrvatskim braniteljima. Posebno je blizak bio sa 145. brigadom iz Dubrave i s Prvom postrojbom protuzračne obrane grada Zagreba, od koje je dobio i nagradu, Spomen – medalju. Kao ratni kapelan s činom poručnika Hrvatske vojske, zajedno s braniteljima bio je na svim ratištima na kojima je bila i 145. brigada. A kao hrvatski ratni invalid, nakon rata ostao je povezan s tom brigadom kao i sa Prvom postrojbom protuzračne obran grada Zagreba, te je sudjelovao u svima važnim događanjima iste brigade. Kao bolnički kapelan svakodnevno je posjećivao ranjene branitelje i druge vjernike koji su se zatekli u bolnici. Uz pomoć vojnog ordinarija mons. Jurice Jezerinca, Štef je uvelike doprinio da se u Novoj bolnici otvori Bolnička kapela, gdje je često služio svetu misu i pružao duhovnu pomoć kojima je ona bila potrebna, Pokojni Stjepan Bergovec ostat će upamćen kao graditelj ove velebne crkve i samostana sv. Leopolda B.M. Poučen iskustvom uskog prostora i pomanjkanja odgovarajućih prostorija za odvijanje svestranog pastoralnog rada, kakav je tada bio u kapeli, Štef se dao na izgradnju crkve i samostana i nije čekao da dobije sve potrebne dozvole od državne, pa i crkvene nadležne vlasti. Zato, ali ne samo zato, zahvalni su mu brojni vjernici koji se okupljaju ovdje u ovoj Crkvi sv. Leopolda, u koju smo prenijeli onaj vitraj na dnu crkve, da se tako i fizički vidi veza ove crkve s onom kapelom u bivšoj kapeli u Borskoj 35. Hvala ti, dragi brate Stjepane, za tvojih 56 godina života, koje si s nama proživio! Hvala ti na svemu što si učinio za Crkvu u našem narodu, posebno ovdje u Dubravi, gdje si
najdulje djelovao. Uvjeren sam da će te u nebu dočekati mnogi vjernici i prijatelji, mnoga redovnička braća s kojima si živio, a posebno jedan, o. Tomislav Šagi-Bunić, s kojim si živio zajedno dugo godina u samostanu u Borskoj 35.
Budući si ti njemu često – a ponekad i u kasne sate, jer p. Toma je zbog brojnih obaveza u gradu znao doći jako kasno – za večeru spremao žgance i zelje koje je jako volio, uvjeren sam da će on sad tebe dočekati s mnogo slađim delicijama u kući Oca nebeskoga. Svemogući, svevišnji, presveti i najviši Bože, Oče sveti i pravedni, oprosti sve mane, slabosti
i grijehe našemu pokojnom bratu Stjepanu i uvedi ga u prostranstva svoje neizmjerne ljubavi!
Pokoj vječni, daruj mu, Gospodine! I svjetlost vječna neka mu zauvijek svijetli! Amen.


Fra Jure Šarčević, ofmcap.