Siva eminencija
Povijest franjevaca kapucina
Kapucini i kava
Povijest je duga kao brada
U mnogim kulturama, kako onim drevnim tako i danas, brada predstavlja element vanjskog izraza muškosti. Kao prerogativ odraslog muškarca, među starima je bila simbol moći, jer su je imali muškarci, dok se žene, čije je lice golobrado, izjednačavalo s djecom što je imalo za posljedicu da nisu mogle preuzimati zapovjedne položaje. Čak i kada je brijanje u nekim drevnim civilizacijama smatrano vjerskom dužnošću i higijenskom normom brada ipak nije izgubila svoju simboličku konotaciju zapovijedanja. Na primjer, u Egiptu su faraoni, iako su se brijali, nosili lažne brade, a u ovom su slučaju čak i žene, ako su bile na visokom društvenom položaj, mogle sebi dopustiti da budu prikazivane s bradom.
U staroj Grčkoj brada je toliko poprimila značenje snage, hrabrosti i muževnosti da su oni koji su se pokazali kukavicama u ratu morali nositi bradu samo s jedne strane lica kao znak kukavičluka. U carskom Rimu se, naprotiv, uvriježila navika brijanja i samo su si je filozofi mogli priuštiti kao izraz mudrosti i vrijednosti razmišljanja. Židovi su brijanje brade smatrali svetogrdnim činom, toliko da je rezanje brade drugima bilo istoznačno stvarnoj agresiji i ponižavanju onih koji su bili njezine žrtve.
Ranokršćanska umjetnost Krista Gospodina redovito predstavlja s bradom, a i danas je nemoguće zamisliti njegov prikaz osim s bradom, ne predugom i njegovanom. U islamskom svijetu, onaj tko je želio biti ‘dobar vjernik’ proroka Muhameda koji je, prema tradiciji, nosio bradu – puštao je bradu, ali ju je njegovao, tj. držao ju je urednom. U Istočnoj Crkvi (pravoslavna tradicija) brada je postala obilježje njihovih poglavara, odn. episkopâ i patrijarhâ, a tako je i danas. U Zapadnoj (katoličkoj) Crkvi brada već stoljećima ne resi lice Papâ.
U drugoj polovici prošlog stoljeća običaj nošenja brade postalo je simbolom pobune protiv buržoaskih vrijednosti i običaja, ali, s jenjavanjem društvene nestabilnosti, moda je prošla i brade su pale pod škare i britvice. Danas, u trećem tisućljeću, ponovno se probudilo zadovoljstvo što možemo pokazati njegovanu bradu, čak i ako, kada počne sijedjeti, malo je onih koji je i dalje žele zadržati, jer nitko ne želi da mu se broj godina procjenjuje prema boji brade.
Fratri kapucini od početka nose bradu
Među franjevcima kapucinima (OFMCap) brada je od samoga početka (1525.) njihova tipična ‘vanjska’ raspoznajna karakteristika. Jedinstven je to slučaj među velikim redovima u Katoličkoj Crkvi. Bila je štoviše njihovo pravilo. Javili su se kao svjedoci jednostavnog i siromašnog života, uronjeni u samoću i pokoru. Nakon što su u početku našli utočište kod monaha kamaldoleza preuzeli su od njih i običaj nošenja brade. Nakon što su od pape Klementa VII. dobili odobrenje (3. 7. 1528.), uz posredovanje vojvotkinje od Camerina Caterine Cybo, njegove nećakinje, uključili su se kao nitko drugi u pučko propovijedanje, predajući se zajedničkoj i mislenoj (kontemplativnoj) molitvi, raznim postovima i tjelesnim pokorama.
Upravo njihovo propovijedanje bilo je inovativno, a odlikovalo se jednostavnim stilom, ne mareći za to da pred njima uvijek bude veliko mnoštvo. Njima je bila dovoljna i mala skupina ljudi iz siromašnih crkava rasutih po selu ili po planinama. I zato su bili omiljeni u svim društvenim slojevima, među bogatima i siromašnima, plemićima i ljudima iz puka, premda je ton njihovog glasa bio strog, a svojom priprostom i skromnom prisutnošću nisu propuštali oštro koriti one koji su se odavali porocima, određujući stroge kazne onima koji nisu opsluživali evanđelje. Bili su popularni naročito u ruralnim područjima jer su se braća koja su prosila milostinju, osim tipične kapucinske kapuljače, od ostalih redovnika i propovjednika razlikovala po dugoj i neurednoj bradi, ali i po tome što su uvijek bili bliski sa siromašnima i bolesnima.
U Konstitucijama je brada postala jedan od temelja tzv. kapucinskog identiteta: „i nosite bradu po primjeru presvetoga Krista i svih naših drevnih svetaca, zato što je to nešto muževno i prirodno, te odiše jednostavnošću i skromnošću“ (Konstitucije iz 1536.). Te su odredbe ostale gotovo nepromijenjene sve do naših dana, uz jedno pojašnjenje: da je se ne njeguje kako to čine svjetovnjaci.
Brada kao znak jednoobličnosti
U današnje vrijeme, međutim, s odustajanjem od tradicionalne uniformiranosti (jednoobličnosti) radi stjecanja koncepta višeobličnosti, ovako je propisano u Konstitucijama iz 2013.: „Glede običaja nošenja brade, neka se primijeni načelo višeobličnosti“. Ali i prije nego što su u Konstitucijama u vezi s tim utvrđena pravila, ta se višeobličnost već malo po malo uspostavljala, čak i tamo gdje je tradicija nošenja brade bila više ukorijenjena. Nespretni pokušaj zaustavljanja povijesti ili podizanja zidova protiv odstupanja od pravila na duže staze uvijek okonča neuspjehom, jer se rijeku povijesti ne može zaustaviti, pa željelo se to i svim silama: prije ili kasnije svaki plan da je se obuzda pokazuje se uzaludnim a barijere koje se postavlja bivaju svladane.
Tako su se u današnjem svijetu mnogi fratri više ili manje otvoreno ‘pobunili’ protiv toga tako krutog i tipično kapucinskog pravila. Neki su se potpuno riješili dlaka na licu s opravdanjem da četiri dlake nisu dovoljne da bi ih se nazivale bradom, dok su drugi odbijali puštati bradu da spontano raste poput mnogih korova uz cestu, navodeći kao izgovor da kapucin nije divljak i mora pokazati prijaznije lice ljudima i… prije svega sebi samom. S druge strane, čak se i nokte koji rastu na prirodan način reže i njeguje, pa zašto se to ne bi isto činilo također s bradom?
Draga kapucinska brado, u prošlosti su oni koji su te vidjeli znali prepoznati fratra u onome koji ju je nosio. Ali danas si i među nama kapucinima postala ‘nepoželjna’, vrlo rijetka i manje ugledna, jer se Red proširio po čitavom svijetu i mora se prilagoditi pojedinim mjesnim kulturama i tradicijama. Možda negdje u dubini duše izazivaš unutarnju nelagodu, pogotovo kad nas počneš pročišćavati od godina mladosti i želiš nas podsjetiti da je ”sve ispraznost”, pa i nekoć crna brada. Međutim, čak i ako te potkrešemo i pomilujemo oštricom britvice ti ćeš nastaviti nepokolebljivo rasti, crna ili bijela već kakva jesi, da bi bila čast brádi, zato što si nešto muževno i prirodno…
Na kraju kao jedan kuriozitet istaknuo bih i to da je ‘kapucinska brada” nadahnula je i slavnog skladatelja Wolfgang Amadeus Mozart da napiše svoje djelo pod našim gornjim naslovom: ”Venerabilis barba capuccinorum”. Time je podigao trajni spomen našoj bradi!
Vidi: