Zagrebački nadbiskup Josip kard. Bozanić predvodio je na blagdan svetih Arkanđelâ Gabrijela, Rafaela i Mihaela, 29. rujna 2019. godine, u zagrebačkoj prvostolnici, u zajedništvu s pomoćnim biskupima mons. Ivanom Šaškom i mons. Mijom Gorskim, redovničkim provincijalima, više od osamdeset svećenika (bilo je i nekoliko braće iz naše Provincije) i okupljenim Božjim narodom, euharistijsko slavlje tijekom kojega je za đakone zaredio pet dijecezanskih i dvanaest redovničkih kandidata. Za našu Provinciju sveti Red đakonata primili su: fra Josip ĆIBARIĆ iz župe sv. Mihaela ark. u Zagrebu (Dubrava) i fra Josip STANKOVIĆ iz Župe Svih svetih – Aladinići (BiH).
Pozdravljajući na početku slavlja okupljene, Kardinal je rekao da je ovo poseban i radostan dan zajedništva i zahvaljivanja za dar novih đakona. U homiliji, tumačeći Isusovu prispodobu iz misnog čitanja o bezimenom bogatašu i siromahu Lazaru, Kardinal je rekao: “Braćo i sestre, često se pitamo, pa i branimo se govoreći: kakvo sam zlo učinio? Mogli bismo reći da ni bogataš nije učinio zlo. Jednostavno nije ništa učinio. Njegov je grijeh veliko ništa. Nije vidio Lazara, nije mislio na njega i ostavio ga je da umre u svojoj bijedi. Siromah iz Evanđelja ima ime. Štoviše, zanimljivo je da nosi ime Isusova prijatelja Lazara iz Betanije. Znakovita je ta poruka. Lazar iz Betanije i Lazar u čirevima Isusovi su prijatelji. Svaki siromah, potrebit i odbačeni, Isusov je prijatelj.
Evanđeoska prispodoba nije nam prvotno naviještena da opiše pakao ili raj, nego da nam ukaže kako trebamo živjeti na ovoj zemlji, gdje se započinje put prema onome kamo ćemo stići poslije smrti. Evanđeoska prispodoba nam otvara oči da gledamo oko sebe i da vidimo bližnje, našu braću i sestre, kojima smo pozvani pomoći. Poziv je jasan: uočiti, vidjeti i djelovati danas, dok još ima vremena.”
Obračajući se ređenicima, Kardinal je naglasio da je đakonat prvenstveno služba ljubavi, koja ne prestaje i kad je netko zaređen za prezbitera ili biskupa. “Potrebno je uvijek imati oči otvorene za potrebne u sredini u kojoj živimo. Bogataš iz Evanđelja je ostao slijep za potrebe drugih. Nemojmo se zavaravati. Ta napast je i danas prisutna, i u Crkvi i u društvu”, rekao je Kardinal.
Ističući da đakonska služba nije laka, Kardinal je ređenicima rekao da od danas postaju javni službenici Crkve i zauzimat će vidljivo mjesto u Crkvi te će se čak i takozvane privatne geste, poistovjećivati s Crkvom. No, postoji i pozitivan vid takvog djelovanja – riječima sv. Pavla, “postali smo prizor svijetu i anđelima i ljudima”(1Kor 4, 9). I ne radi se ovdje o spektakularnoj vidljivosti na svjetovan način, nego o crkvenoj vidljivosti u svijetu koja omogućuje vidljivim sredstvima očitovati nevidljivo Evanđelje.
“To je ono što ćemo uskoro moliti, da odsada u vašem životu sjaje Božje zapovijedi i da primjer vašega ponašanja potiče vjernike, posebno mlade, da vas nasljeduju (usp. Molitva ređenja đakona). Osjenjeni Duhom Svetim tražite one koji su se udaljili, izgubili povjerenje, koji dvoume, koji sumnjaju, a osobito one koji su nezainteresirani, indiferentni. Imajte vremena za ljude. Povjeravajući vam vjerno obdržavanje službe Božanskoga časoslova koji ćete moliti s Božjim narodom, za njega i za čitav svijet, Crkva vas postavlja za javne zagovornike naroda pred Bogom. Molite s onima koji mole, molite za one koji ne znaju moliti, molite za one koji ne žele ili misle da ne žele moliti. Budite blizi ljudima i s puno ih strpljenja susrećite”, rekao je Kardinal ređenicima. Nakon misnog slavlja radost i druženje je potom, u prisutnosti uže rodbine i prijatelja naše dvojice ređenika, samostanskog bratstva iz sv. Mihaela i sv. Leopolda te subraće iz Varaždina, nastavljena u prostorijama samostana sv. Leopolda, gdje su pri bratskom stolu razmijenjene čestitke, darovi i zdravice. Već u ponedjeljak oba naša đakona započela su svoju tzv. đakonsku pastoralnu godinu na Pastoralnom institutu na Kaptolu, kao pripremu za prezbiterat, u lipnju iduće godine. Đakonski praktikum fra Josip Ćibarić vršit će pri samostanu i župi sv. Mihaela u Donjoj Dubravi, a fra Josip Stanković pri samostanu i župi sv. Leopolda u Gornjoj Dubravi.