Nedavni povratak dvojice mladića svojim kućama nakon završene godine studija i ne bi zaslužio nekakvu pozornost jer takvih je slučajeva mnogo diljem Lijepe Naše. Njihova je radost podjednaka kao kod članova njihovih obitelji, prijatelja, susjeda i znanaca. No, nije baš čest slučaj da su obojica istoga prezimena i iz iste župe, a posebice da su se vratila iz ”srca” europske pandemije koronavirusa, koju je jedan od njih i prebolio. Riječ je o kapucinskim bogoslovima Mariju i Marinu Berišiću iz župe sv. Mihaela ark. u zagrebačkoj Donjoj Dubravi, koji su proveli pet godina redovničke formacije i studija u Italiji, gdje ih je zahvatio početak i naglo širenje zlokobnog koronavirusa.
Unatoč koronavirusu u zajednici s ovisnicima
Fra Mario Berišić, rođen od otca Petra i majke Snježane, koji ima još tri brata, nakon osnovne škole upisao je strukovnu školu u Zagrebu. Završio je dvije godine da tada sa 17 godina odlučio je pristupiti u Red manje braće kapucina. Preostale dvije godine srednje škole završio je u kapucinskom samostanu i sjemeništu u Varaždinu. Kako to već nalažu redovnički propisi, obavio je godinu postulature u varaždinskom samostanu Presvetog Trojstva te je postulaturu nastavio skupa s Marinom, prezimenjakom s kojim nije u srodstvu jer je to često prezime obitelji podrijetlom iz Janjeva, u Lendinaru, gradiću blizu Padove s nešto više od 7000 stanovnika u provinciji Rovigo u pokrajini Veneto na sjeveru Italije. ”Bilo nas je ukupno dvanaest postulanata, po četvorica iz Italije i Slovenije te po dvojica iz Turske i Hrvatske. U sklopu nedavnoga međunarodnog skandala u Turskoj spomenuo bih da i u Lendinari postoji crkva svete Sofije podignuta još 1070.” Dvojica mladih sljedbenika sv. Franje Asiškog i sv. Leopolda Bogdana Mandića na putu prema redovništvu bila su potom u novicijatu u Tortoni blizu Torina s nešto više od 20000 stanovnika, u regiji Pijemonte, te su potom nastavili studij filozofije u središnjem samostanu Kapucinske provincije sv. Franje u Milanu, u kojem se nalazi vlastiti studij za kapucinske bogoslove iz više talijanskih Provincija (”Laurentianum” – afilirani studij ”Antonianuma” u Rimu).
”Zanimljivo i vrijedno je bilo to trogodišnje iskustvo”, opisuje fra Mario studentsko vrijeme, ”provedeno u molitvi, studiju i prijateljevanju s bogoslovima iz dvanaest različitih zemalja. Osim toga svaki je od nas imao i svojevrsni praktikum. Ja sam ga proveo blizu Milana u zajednici za ovisnike u Mariano di Novigliu s nešto manje od 5000 stanovnika, i to baš u vrijeme koronavirusa. Stanovao sam u jednoj kući jer to nije bio samostan u klasičnom smislu, s još trojicom fratara Lombardijske kapucinske provincije, koji su se brinuli za dvadesetak ovisnika od alkohola i droge. Odatle sam svaki dan odlazio u zajednicu, a svaki je dan započinjao zajedničkom molitvom Časoslova s fratrima i misom. Ona je redovito bila najprije s narodom, ali dolaskom koronavirusa i naputkom mjesnog biskupa ta je praksa prekinuta, što je veoma teškom, smatram, pali i nama redovnicima i vjernicima. Nažalost, svakim je danom bilo sve više oboljelih pa se uvukao strah među ljude i nosioce vlasti jer je provincija Lombardija ubrzo postala jedna od najpogođenijih koronavirusom. Doručkovali smo zajedno s članovima zajednice, koju su činili u većini Talijani, s nekolicinom muslimana Marokanaca, te jedan pravoslavni Ukrajinac i religiozno neopredijeljeni Albanac, nakon čega su slijedili također zajednički različiti kućanski poslovi, od čišćenja WC-a, prostorija i hodnika do rada na polju i u vrtu, kopanja, košenja, rušenja starih stabala, brige oko krava, svinja i kokoši, ukratko – poljoprivreda na djelu. Tako je bilo sve do ručka kada bih izmolio nasamo Srednji čas, potom zajednički ručak, pa malo odmora te opet fizički rad od 14 sve do 18 sati. Oni su, ne pretjerujem, našim svakodnevnim bivanjem s njima i sudjelovanjem u svim njihovim aktivnostima bili doslovce fascinirani, no jednako tako i mi redovnici unatoč svim ograničenjima zbog pandemije mogli smo se družiti s njima, raditi s njima, kretati se, što je, smatram, nama bio Božji dar. Dakako, imali smo uobičajene mjere opreza, poput pranja ruku, ali mi smo živjeli svagdašnjicu u okruženju žestoke pandemije kao da je nema. Osim toga, počeli smo fra Marin i ja moliti svaki dan preko instagrama krunicu Božjega milosrđa, no o tome neka nešto kaže on sam.
”Fra Marin Berišić, od otca Sebastijana i majke Antonije, koja je umrla prije pet godina, sa starijom sestrom i starijim bratom, također je iz zagrebačke Dubrave. On je prema redovništvu krenuo ”klasičnim” putom, tj. nakon osnovne škole završio je sjemenište u varaždinskom kapucinskom sjemeništu. Potom je također proveo pet formacijsko-studentskih godina u Italiji, u postulaturu u Lendinari i novicijatu u Tortoni te u bogosloviji u Milanu. ”Praktikum, o kojem ste čuli od fra Maria, bio mi je određen u Portogruaru, u biskupiji Concordia-Pordenone. Tamošnji je kapucinski samostan bio uz redoviti pastoral vezan za pučke misije i pastoral s mladima. U samostanu nas je bilo šest, a fratri pripadaju Venetskoj kapucinskoj provinciji i skrbe se također za svetište Gospe Fatimske u samostanskoj crkvi, prvo takvo svetište proglašeno u Italiji. Zbog pandemije nismo se mogli aktivno baviti ni pučkim misijama ni pastoralom mladih, no smatram, unatoč svemu, to je bilo milosno vrijeme za sve nas jer smo započeli novi vid pastorala, kojim se dotad nismo koristili, a to su društvene mreže. Tako sam i ja počeo svaki dan s razmatranjima preko Facebooka. Zahvaljujem Gospodinu, broj posjetitelja dosad je daleko premašio stotinu, a govorio sam na hrvatskom s talijanskim prijevodom. Tako nas zdravstvena nepogoda, od koje je devet redovnika venetskoj provinciji umrlo, ipak nije odvojila od naroda, iako, priznajem, nije bilo lagani biti zatvoren. I u našem relativno malenom samostanu nas smo trojica bili pozitivni. Znam da će mnoge zanimati kakav je to osjećaj i koje tegobe čovjek osjeća. Mogu samo reći da sam imao stalno visoku temperaturu, zbog čega mi je preporučena samoizolacija. Nakon toga ponovno mi se vratila temperatura i tek su me tada došli testirati. Mogao sam normalno disati i sva trojica smo nakon mjesec dana preboljeli virus bez bilo kakvih zdravstvenih posljedica i komplikacija. Nismo smjeli ići u pastoralne posjete ljudima pa smo postali kontemplativni redovnici u molitvi za sve potrebite bližnje.
Trenutno smo fra Marijo i ja u zagrebačkom samostanu i župi sv. Mihaela u Donjoj Dubravi i najesen nastavljamo studij teologije na Jordanovcu. Dopustite mi na kraju samo kratku poruku: kapucini trebaju i dobre, ali i sretne nove članove jer samo tako mogu najviše primati i davati, a to je najbolji put do svetosti. Neka se mladići koji razmišljaju o svećeničkom ili redovničkom pozivu ohrabre i pridruže nam se jer postali li fratri ili izaberu drugi životni put, požaliti sigurno ne će što su neko vrijeme proveli s nama.”
* Glas koncila, god. LIX, br. 32, 9. 8. 2020., str. 14.